уторак, 22. децембар 2009.

ZAHVALNOST ZA NEUČINJENO



Ako se uopšte zahvaljujemo (što je jedan lep, starinski manir koji je u izumiranju) skloni smo da se zahvaljujemo za ono što su nam - učinili. Prijateljima što su nam se našli u nevolji, neprijateljima što nisu bili okrutni kakvi znaju da budu, majci što nas je rodila, državi, vladi, ministrima... sebi. Svima.
Retko, ili nikad, ne osećamo potrebu da se zahvalimo nekome za ono što nije učinio. Ne, tada smo najčešće ljuti, uvereni da nas je time, što nije učinio traženo, taj povredio, unizio, usporio ili nam kako drukčije naudio. Onda prekidamo to "prijateljstvo", ili rodbinske veze, durimo se, hladimo, smišljamo osvetu ili, u najboljem slučaju, na taj odnos, gde smo ostali "iznevereni" stavimo tačku.
Ne želim da zvučim arhimilosrdno, pa da tvrdim da "volim svoje neprijatelje", a osim toga, oni o kojima ovde govorim i nisu neprijatelji, češće su to prijatelji, dobri prijatelji, bolji nego što i sami misle da jesu, uprkos činjenici što su se na naše moljenje da učine nešto za nas - oglušili.
Razmišljala sam dugo koliko za svoje uspehe imam da zahvalim onima koji su mi pomogli, koji su za mene činili sve što su mogli, a koliko za isto to imam da zahvalim onima koji - nisu uradili ništa. Koji su mogli, ili nisu mogli, koji su hteli, ili nisu hteli, ali koji mi - nisu pomogli. I zaključila sam da neuporedivo veći udeo u mojim uspesima imaju - ovi drugi! Paradoksalno? Samo na prvi pogled.
Ako pođemo od činjenice da u nekom teškom periodu života morate da se kome obratite za pomoć, zamislite samo sav onaj očaj "prostiranja pred noge" svojih slabosti onome koga molite, sav očaj sažaljenja sa kojim ćete se nužno sresti. Ili osude, pridikovanja. A o osećaju dugovanja kad vam taj neko pomogne, da i ne govorimo. Ako bolujete od viška savesti, umrećete sa osećanjem dugovanja i ništa, ali baš ništa što zauzvrat uradite, neće vam se činiti kao dovoljno vraćanje duga... Strašno!
Međutim, ako doživite da vaše molbe ostanu neuslišene, da ih se "iskulira", izignoriše, ne odgovori na njih, onda od celog ovog haosa imate samo onaj prvi mučni deo - dok ne zamolite za pomoć, ali ste zato spaseni onog potonjeg - beskonačnog zahvaljivanja i vraćanja duga. Ono što je još značajnije, u situaciji kad vam ne pomognu, bivate osuđeni ponovo sami na sebe, situaciju ponovo sagledavate, konsolidujete svoje snage, napregnete se, pogledate u nebo i - čudo se dogodi! Uspete, naravno! I bez ičije pomoći! Treba li da govorim o količini ponosa na sebe kad se to dogodi. I o malčice zlurade nadmenosti kad vas sretnu oni koje ste tako ponizno molili, a oni vas eskivirali...
Sve ove sitne (ili krupne) slabosti uočavam kod sebe. Ne znam ni da li su slabosti, da li je oslanjanje na sebe slabost, da li je ponos zbog učinjenog sopstvenim snagama slabost, kao i mala nadmenost zbog toga. Ne znam. Ono što znam, a što sam ovih dana osvestila jeste činjenica da sam istinski i mnogo više zahvalna onima koji za mene nešto nisu učinili, nego onima koji to jesu.
Istinski sam im zhvalna, učinili su da svi moji uspesi i neuspesi ostanu više moji, da ostanu samo moji, da ja ostanem više svoja. Da budem jača.
A ne spadam u one koji izbegavaju svedoke svojih slabosti jednom kad one prođu. Ne. Samo, nekako teško izlazim na kraj sa njihovom nadutošću i važnošću kad su krizni momenti mog života u pitanju.
Nešto pomišljam da intenzivnije počnem da se družim sa ovima koji me "iznevere", izignorišu, ne pomognu mi. Jer, više čine za moje dobro od onih drugih. Samo, mislili bi da sam luda, mada me nije briga šta ko misli (osim pojedinaca koje sama biram).
Toliko sam oduševljena njihovim postojanjem da razmišljam da im i jednu svoju knjigu posvetim. Bar jednu su zaslužili. Šta jednu, sve su ih zaslužili, da nije bilo njih, ne bi bilo ni mojih knjiga!
Zahvalna sam im od srca, makar ovo zvučalo oholo i uobraženo. Rekoh, svesna sam tih svojih mana. I mnogih drugih, a ima ih onoliko!

Todora Škoro

уторак, 8. децембар 2009.

PAVIĆ "POSLE SVEGA"



ZATO ŠTO MOGU DA TVRDIM DA ZNAM KAKO SE OSEĆA ONA - NJEGOVA ŽIVOTNA SAPUTNICA, I DOK JE GODINAMA BILA UZ NJEGA, I SAD KAD JE OSTALA SAMA. ZATO ŠTO SLIČNOST NALAZIM I U ONOJ RAZLICI U GODINAMA KOJA JE SMETALA CELOM SVETU SAMO NJIMA NE. ZATO ŠTO RAZUMEM ŠTA ZNAČI BITI ŽENA MOĆNOG ČOVEKA, A ZNATI DA JE TVOJA MOĆ JEDINO U TOME DA TE ON VOLI. ZATO ŠTO I U DIMU IZ LULE I BRKOVIMA SLIČNOST NALAZIM. ZATO ŠTO VERUJEM DA, KAKO JE PAVIĆ SVOJOJ DRAGOJ JASMINI NAPISAO OVO POSLEDNJE LJUBAVNO PISMO UMESTO PRVOG, I MENI MOJ DRAGI ODNEKUD TAMO PORUČUJE ISTO. ZATO ŠTO JE MNOGO SLIČNOSTI, TOLIKO MNOGO KOLIKO U SVOM ŽIVOTU DO SADA NISAM SRELA, PRENOSIM OVU PAVIĆEVU, MOŽDA POSLEDNJU PESMU. I ČINIM DA TAKO BUDE I MOJA.

TODORA ŠKORO



Posle svega

Ako bi mi opet kupila
Svesku praznih listova bez crta
Možda bih najzad mogao
Da ti napišem ljubavno pismo
Poslednje mesto prvog
*
Bio sam srećan, a nisam znao,
Bila si nesrećna, a nisi znala.
Kada smo shvatili bilo je kasno
Zauvek za mene, ali ne i za tebe
No ni to nisi znala
*
Kod “Ljubića” smo jeli
Teletinu sa pečenim povrćem
Ti si sedela nesrećna i zdrava
A ja srećan i bolestan
U ogledalu iza tebe
Kola i ljudi što idu niz ulicu
Išli su uz ulicu
*
Za rođendan kupila si mi knjigu
Čitam je tvojim očima
I vrebam ono što bi se u njoj
Moglo tebi svideti
Za mene knjige više nema
*
Neki nas nepojamno mrze
Drugi nas mnogo vole
Ja sam navikao na to, ti ne
Ja računam samo one druge
Ti samo one prve
*
Ti si vidovita, bolje vidiš budućnost
Ja ne, ja bolje vidim prošlost
Ti samo misliš o prošlom
Ja samo maštam o budućnosti
Možda svak želi što nema
*
Jedna žena nam je prorekla
Budućnost neće ličiti na prošlost
Ja ne verujem u to proročanstvo
Na tvoj suncobran upisao sam
Sve lepe dane naše prošlosti
Sve crne dane naše prošlosti
Ti si upisala na moj kišobran
Ni ti ne veruješ u to proročanstvo
*
Jedan drevni čovek je napisao
Ne mogu živeti ni s tobom ni bez tebe
Kada sam to pročitao rekoh
Kako je stvar lepo rečena
Danas me boli uvo da li je stvar lepo rečena
Sad znam da je to istina
*
U mladosti telo je ispred duha
U starosti duh je ispred tela
Znam da sam u poslu i u ljubavi
Iskoristio trenutak
Kada su duh i telo bili ravnopravni
Sada je kako mora biti
*
Bila si mlada, lepa i talentovana
Bio sam srećan zbog tvog talenta
Bila si nesrećna zbog mog talenta
Od kojeg nije ostalo vremena za nas
A ja sam mislio da talenat nema godine
*
Govorio sam knjige su naša deca
Čim se osamostale prhnuće u svet
Čim to bi naša deca prhnuše u svet
Čim to bi naše knjige prhnuše u svet
Sad nam je kuća bez maltera što spaja
*
Jedan Rus kaže da se vreme
Zaustavlja u materiji a teče u energiji
Ja mislim da naše Sada, naš život
Nastaje na preseku večnosti i vremena
Ti kažeš da ćeš još samo četiri godine
Moći da nosiš lepe haljine

Ova pesma, dozvolom Pavićeve životne saputnice Jasmine Mihajlović objavljena je u današnjim "Večernjim novostima".