понедељак, 17. мај 2010.

VEDRANA RUDAN: POKUŠAJ OBRAČUNA ĆERKE S MAJKOM



Piše: Todora Škoro

Skandalozna, šokantna, provokativna, kao i uvek. Ali samo na prvi pogled, onaj na korice njene najnovije knjige "Dabogda te majka rodila" ( u izdanju V.B.Z. iz Zagreba). I na stil, onaj pun reči nesvojstvenih nekome lepog vaspitanja. I tu negde se i završava sva skandaloznost, šokantnost i provokativnost Vedrane Rudan koja je u književnost ex-yu prostora nabrojanim atributima i zakoračila.
Tema (a i ideja) njenog romana "Dabogda te majka rodila" - pokušaj obračuna ćerke s majkom, majčina ljubomora, surevnjivost, netrpeljivost, čak i mržnja prema ćerki, kao i mržnja ćerke prema majci - daleko je od nečega što je novo, skandalozno, šokantno. I u životu, i u literaturi, mnogo puta se, na razne načine, ovaj motiv bar provlačio, nagoveštavao, ili eksplicitno prikazivao, sve zavisi od moći pisca koji se sa ovom temom hvatao u koštac.
Naravno da je Vedrana Rudan, uvek izvan mejnstrima, i životnog i spisateljskog, uočila kao zanimljivu temu za pisanje taj nerazjašnjeni, magloviti, kontroverzni odnos majka-ćerka, bremenit nepodnošljivom mešavinom silne palete osećanja od ljubavi do mržnje, kroz ceo život. I latila se pisanja. Da bi pojačala tu "strahotu" majčinsko-ćerkinskog odnosa, Vedrana Rudan joj u ovom romanu (ipak kao sporednu priču) dodaje i storiju o ocu-silovatelju, koja ustvari samo treba da posluži da se vidi koliko je "majčino silovanje ćerke možda i strašnije od očevog".
A onda, kad je već tako dramatično postavila stvari, očekivalo se da snažno i ide kroz taj odnos, da se s njim uhvati u koštac nemilosrdno, da ga ogoli, da se s njim do kraja romana izbori. Međutim, Vedrana Rudan, već negde na početku romana ublažuje tu oštricu postavljanjem još jedne paralelne priče, a bitno drukčije - o odnosu omražene i "silovane" ćerke prema svojoj kćeri - koji je pun ljubavi i razumevanja. Obostranog. Izvesno, Rudan kao da hoće da time pokaže da sva ta količina majčinske netrpeljivosti i mržnje prema kćeri nije pravilo, nego tek izuzetak. I kao da tu, tim postupkom, Rudan odustaje od svoje početne ideje, ili joj bar time otupljuje oštricu. Ćerka koja je svesna mržnje svoje majke, istovremeno tvrdi da nežno voli svoju kćer i da je uverena kako je ta ljubav uzvraćena. "Važi", što bi rekli klinci u svom žargonu, a i Vedrana u njenom stilu.

Pošto je već tako postavila stvari : da je silovanje oca manji zločin od mržnje majke prema kćeri, a i da je ta mržnja tek izuzetak, jer ta ista omražena kćer svoju čerku voli, Verdrani Rudan je ostalo malo književnih i logičkih sredstava kojima bi radnju romana vodila bar u zanimljivom, ako ne u skandaloznom toku koji je s početka izborom teme nagovestila. Zato su tu bezbrojna, zamarajuća ponavljanja situacija u kojima majka, smaštena u skupi starački dom, pri svakom susretu ili telefonskom razgovoru, uspe da izludi ćerku. Iz dana u dan, iz stranice u stranicu, ista ponavljanja o majčinim "fantomskim bolovima", o tome da li je ili nije imala stolicu, hoće li joj ili neće otići u posetu, vrlo brzo počinju da zamaraju čitaoca koji sluti da nikakvog preokreta i nikakvog rešenja, odgonetke i neće biti do kraja romana. I ne biva ga. Vedrana Rudan, kao i njena junakinja-čerka jednostavno broji dane i - čeka. Usput plače, nervira se, ne može majku da izbaci iz glave, ali ne može taj odnos ni da suvislo definiše, a kamoli da ovlada njime, da ga pobedi, okrene u svoju korist.
Zato je nekako i logično što tu rastegnutu priču na kraju, poput antičkih tragedija (deus ex machina) rešava - majčina smrt. Koja, usput, još ćerki tovari na savest i osećaj krivice jer se ispostavlja da majčini bolovi i nisu bili "fantomski" nego istinski, izazvani brojnim metastazama u telu, što, nebrigom osoblja u staračkom domu i nije bilo otkriveno sve do smrti starice-majke.
Vedrana Rudan je i ovim romanom htela (ili morala, jer se na nju takvu već naviklo!) da ostane skandalozna. U to ime je i za naslovnu stranu knjige htela da stavi lik Bogorodice presvučen kondomom što joj je bilo zabranjeno. U to ime je i "naoštrila" svoje psovačko pero, kao i uvek. U to ime je, najzad, izabrala tabu-temu, mržnju majke prema kćeri, ali je onda na tom mestu zastala. Možda zato jer je i sama majka. I možda zato jer je ona majka koja voli. Ili zato što je majka (i spisateljica) koja ima hrabrosti da piše samo o mržnji neke druge majke (pa makar i njene), ali ne i o svojoj.
Zato ovaj roman Vedrane Rudan ostaje tek pokušaj obračuna čerke s majkom. Nije joj zameriti. I mnogo veća imena u svetskoj literaturi, i na mnogo sofisticiraniji način, uspevali su tek sporadično da se sa ovom temom izbore.
__________________________________