петак, 2. октобар 2009.

DRAGOCENA KAP NA DLANU



On, siromah, zadesio se u velelepnoj bogatoj palati, blještavoj, bogatoj. Zadivljenom mladiću bogati vlasnik reče: "Dozvoliću ti da celu palatu obiđeš, vidiš sve njene lepote i blaga, dobro ih osmotriš. Ali, dok to činiš, evo ti ova kašičica sa par dragocenih kapi u njoj. Ne smeš da ih prospeš dok se vratiš! Kad sve obiđeš, dođi da mi pričaš šta si video". Mladić uze kašičicu i krete u obilazak. Ali, drhtao je nad kapima dragocene tečnosti, pazio da ih ne prospe, neprestano pazio na njih i kad se vratio, nije mogao da kaže šta je video, jer nije video - ništa osim kapi. Vlasnik palate mu reče da ponovi obilazak, da mora da vidi sve te lepote. Mladić ode. S uživanjem je posmatrao nameštaj, slike, arhitekturu palate, bio je ushićen, pun utisaka, srećan što će imati da priča mnogo o tome što je video. Kad je stao pred vlasnika palate, zadovoljan, ovaj mu tužno pokaza na kašičicu. Bila je prazna.


Uz izvinjenje autoru i delu, koji god da su ( priznajem, ne mogu da se setim!), ova priča me uvek fascinira kad razmišljam o veličanstvu koje se zove život, u trenucima, i godinama, kad je nekako logično da se preispitujemo, sabiramo, svodimo račune. Čini ova priča da se osećam poraženo, da se zapitam, da li je uopšte moguće istovremeno, hodeći kroz ceo život, sačuvati dragocene kapi na dlanu (u srcu!) i osetiti, videti, prihvatiti sve u svetu izvan tog dlana (srca),
Gledam one, zaslepljene lepotama "palate" što već na prvom koraku izgube dragocene kapi, ali se ne osvrću, nesvesni da su išta izgubili, nego grabe, grabe. Što više grabe, sve prazniji, sve siromašniji, sve nesrećniji. Pitam se, da li im ikad padne na pamet da nedovoljna veličanstvenost palata koje i sami u životu podižu, nije kriva za njihovu nesreću, nego da je to ona izgubljena kap s početka. Kolika bi tek onda njihova bol bila kad bi to shvatili! Nisam kao oni, nisam nikad želela da budem kao oni.
A gledam i one druge što drhteći nad datom dragocenošću vasceli život tako provedu i na onaj svet odu nesvesni kakav je ovaj kojim su decenijama hodili, jer ga nisu - ni videli! Ni takva ne bih da budem, a bojim se da jesam. Da bih sebi našla opravdanje, tešim se kako u tom svetu, toj "palati" ima dosta zla, bola, nepravde. Pa mi lakše što ga i ne pohodim često. A opet, ima u toj "palati" i sjaja, miline, ljubavi, većih i drukčijih od onih kakvi na moj dlan mogu da stanu, pa mi žao, žao što za mene, uplašenu, ostaju nepoznati.
Kad sam jaka, vedra, samouverena krenem nekad u obilazak tog sveta. Obogatim se, a takvoj, snažnoj, ruka mi mirna, ne zadrhti, pa dragocene kapi ostaju na dlanu. Kad osetim oluju, tamu, zlo, pobegnem nazad, stisnutog dlana, stisnutih očiju, bežim u san, u svoju pećinu, u svoj život iluzijom sazdan, gde i ne moram da budem jaka, ali me nuiko neće povrediti. I tu, ogledajući se u tim kapima, vidim ceo svet. I imam šta o tome da pričam svima koji vole priče o veličanstvenim blještavim dvorcima, princezama, ljubavi,,,

6 коментара:

  1. "Kašičica sa par dragocenih kapi u njoj", na kraju puta i viđenih ili neviđenih "palata" - svejedno, je jedino što nas čini bogatim... Svi umiremo isto i ništa ne ponesemo sa sobom. Ako sačuvamo "kapi", sačuvali smo tajnu Vere, Nade i Ljubavi koja ostaje iza nas, da se drugi ogledaju u njima. I dok svetlucaju i mi smo živi.

    ОдговориИзбриши
  2. Znam i sama, sve "palate" gube sjaj, kapi ne, nikad. Pa ni one na dlanu , njih treba čuvati. Hvala na divnom komentaru.[

    ОдговориИзбриши
  3. Biti ispunjen i zadovoljan svojim životom, a istovremeno zadržati te dragocene "kapi" na svom dlanu jedna je od osnovnih životnih aksioma, nešto čemu svi stremimo ili bi smo trebali.
    Jako mi se dopada ta jednostavna priča koju si izabrala kao lajt-motiv posta.

    ОдговориИзбриши
  4. Mislim da je priča iz nekog Koeljovog dela, ne znam, nije ni važno, jer je toliko opšta, univerzalna, oduševila me i često je se setim.

    ОдговориИзбриши
  5. Život je umetnost koja se živi, filosofija koja se tumači.Sa dušom se rađamo i kada nju prodamo đavolu,imamo sve i nemamo ništa.

    ОдговориИзбриши
  6. Hvala, Alex! Možda je infantilno što se na te, davno ispričane istine vraćam ovakvim pričicama, kad bi to trebalo odavno da znamo. Ali, bojim se da ne zaboravim šta je važno, šta je u životu najvažnije, pa eto, ponavljam. Sačuvati dušu. Uprkos svemu.

    ОдговориИзбриши