уторак, 20. октобар 2009.

O ZLOBI I ZAVISTI



Po cenu da mi se ne poveruje, da me se proglasi bar lažno skromnom, ili samo "lažnom", kažem da počinjem da pišem ove redove ustvari - ne znajući o čemu pišem. Zavist i zlobu mislim da nikad nisam osetila. Ili skoro nikad. Ili bar ne nikad onoliko jake da se od njih pozeleni, da od njih bivaju noći besane, a nesreća zbog tuđih uspeha razlog za sopstvenu glavobolju, očaj, klonuće. Nisam. Ne takvu zavist i zlobu.
Ali je prepoznajem kod nekih.
I pre nego što, postiđena umesto njih, uspem da pobegnem odatle svaki put se pitam šta to ljude gura u ta strašna osećanja koja, izvesno, izjedaju dušu više od svih. Gledajući nekad, i kad ne želim to, kako se ti jadnici "hrane" tuđom nevoljom (dakle "zlobuju") ili se hrane omalovažavajući tuđi uspeh ( dakle zavide), pitam se šta bi bilo kad bi im neko tu, na licu mesta pokazao koliko to što čine izjeda samo njih same, a onima koji su samo posredni izvor tih osećanja ne može ni da naudi, ni da pomogne. Jer pravi izvor tih rugoba od osećaja - zavisti i zlobe ustvari i nije spolja, on je uvek iznutra, iz bića i duše onoga ko zavidi i zloban je.Rašta to čine, nejasno je.
Naravno da sam sitne zavisti i zlobe prepoznavala i u sebi, i to odmah. I odmah sam morala da odreagujem rečenicom, naglas izgovorenom: "Bože, baš sam zlobna!" Ako je ne bih izgovorila, ako to ne bih priznala, pustila bih moju zlobu da naraste, pa da počne da me izjeda. Ovako, priznajući je dok je još malena, skoro da je tako ismejem, pa nestane.
To je uvek palilo. Uvek se tako štitrim od zavisti i zlobe. Priznam ih naglas.
Sa tuđim zavistima i zlobama je već druga priča. Kad se sa njima sretnem, prvo, rekoh poželim da ih otvoreno pitam zašto su zlobni. Prema meni ili bilo kome svejedno. Ne znam zašto, odustajem od tog pitanja ( možda čak i zato da ih ne bih dovela u nepriliku, a ja ne volim da budem uzrok neprijatnostima).
Ostaje mi onda da ćutim. Da ćutim i ne da budem besna , ljuta, ogorčena zbog tuđih zavisti i zlobe. Ne, ja tada bivam tužna, beskrajno tužna. Zamislim da sam njihovo srce koje oni pritiskaju takvim osećajima, guše ga, umesto da ga puste da prašta voli, hvali, podržava...I bude mi teško. Kad samo zamislim da sam njihovo srce. Ili duša. Kako je tek njihovim srcima i dušama, mogu da zamislim!
I stvar zlobe i zavisti nikako nije vezana sa posedovanjem, pa gubljenjem ( najčešće materijalnog), posle čega, kao, ti gubitnici zavide onima koji to nisu. Nije istina. Osim ako o izgubljenoj duši govorimo. Nju kad izgubimo, onda i zavidimo, i zlobni smo, i mrzimo...
U životu sam mnogo puta imala (jako mnogo) i nemala, takođe. Ali sam uvek samo jedan par cipela mogla da nosim. Nikada nisam zavidela. Kad sam mogla da imam mnogo, nisam imala kome da zavidim. Kad ne bih imala, takođe nisam zavidela, jer sam naučena da se bogatstvo jednog čoveka nikad ne krije u novčaniku. Ni u velikoj kući, ni u uspešnoj karijeri, ni u velikom talentu...
Bogatstvo se krije u nečem drugom.
Ima ona priča o carevoj bolesnoj ćerki za koju je jedini lek bio kad obuče košulju srećnog čoveka...Pa otac-car razaslao glasnike po svetu, da traže srećnog, najsrećnijeg čoveka. I svaki put kad bi oni pomislili da su takvog našli, javljalo se neko "ali". Bogat, porodični, uspešni trgovac sebe nije smatrao srećnim, jer nije imao sina. Lepa, bogata, pametna devojka nesrećna je bila jer nije volela momka za koga će je udati...I tako redom. Dok nisu naišli na čergu, sa Cigom i Cigankom, gomilom raspevane dece i dok im Ciga nije ustvrdio: "Da, ja sam srećan! Najsrećniji na svetu! Imam čergu, lepu moju Ciganku, mnogo dece, zdrava su, lepa, šta mi više treba?!. Kad je carev glasnik, odahnuvši, zatražio od njega košulju, Ciga mu odgovori: "Pa ja nemam košulju..."
Ne, dakle, carevoj ćerki, nego Cigi i njegovoj sreći jedino možda treba zavideti. Ali ni njemu, ni njegovoj sreći ne treba zavideti. Sreći se treba nadati.
Možda se oni zlobni i koji zavide ne nadaju sopstvenoj sreći, pa onda tuđoj zavide.
Ne znam.
Pišem ovo jer sam ovih dana tužna zbog tuđih sitnih, a nepotrebnih zavisti.
Ali, proći će. Moja tuga. Za njihovu zavist ne znam.

Todora Škoro

7 коментара:

  1. Postoje ljudi kojima su odrđene "karakterne osobine" duševna hrana, koje ih ispunjavaju i čine srećnim, nemaju vlastiti život pa se bave tuđim, svoje (ne)uspehe pravdaju time što će drugoga "srozavati" a svoju egocentričnost dizati do olimpijskog nivoa...Ima i ono što se zove "zdrava ljubomora", koja je sastavni deo svakog ega i koja gura napred - kad može on(a) a što ne bih mogo(la) ja....
    Bolesno zavidnih se treba kloniti, a ako su to "prijatelji" onda ih "bolno" zameniti, a familiju na žalost ne možemo menjati ali je se možemo odreći....Glavu gore i gledaj stvar sa vedrije strane - imaju Ti i našta zavideti!U zemlji velikog brata i male sestre, malo je kreativnih ljudi kao što si Ti, te uz svo dužno poštovanje - kvariš im prosek - odskačeš u plusu!!

    ОдговориИзбриши
  2. Posle ovog tvog komentara sam nešto shvatila: ako njih njihova zavist i zloba prema meni ZAISTA hrane i usrećuju, onda je najbolje da ostane tako, onda je to dobro. Neka budu srećni! Blago njima, kad im za sreću treba tako malo, meni izgleda treba mnogo više. A za tugu tako malo...O, Bože, ispašće da još JA NJIMA zavidim što zbog svoje zavisti prema meni umeju da budu zaista srećni, a ja i dalje nikako da dosegnem sreću?! Ili je i to normalno...
    Hvala ti beskrajno na ohrabrenju, znači mi jako!

    ОдговориИзбриши
  3. Draga Todora, razumem tugu. Svi je osećamo, bilo da su u pitanju male ili velike zlobe i zavisti. Ne treba se mnogo zamarati time. To uvek postoji oko nas, ali i u nekima od nas...
    Jaka si ličnost, to znam. I veoma vredna, kreativna, hrabra i pametna. Čvrsto stojiš na zemlji, a sa toliko topline i nežnosti u srcu. Takva, znam, nije ni čudo što si ranjiva. I još nešto, moram reći da je meni čast što smo virtualne prijateljice, što se dobro razumemo i poštujemo.

    ОдговориИзбриши
  4. Kad sam pokretala ovaj blog, želela sam da to jednostavno bude mesto gde ću da izlijem sve svoje nedoumice, tuge, razočaranja...Jednostavno da ih tu "prospem".Divno je bilo što ste se pojavili svi vi, koji naravno imate iste muke, pa me razumete, utešite lepom rečju...I, eto, postadosmo prijatelji na ovaj, ograničeni način. Sakrivenih lica, sakrivenih mana jedni pred drugima, mislila sam. A onda shvatila da o svakoj od vas već imam napravljen psihološki profil koji je, verujem,prilično veran. I vi o meni, takođe. A u tom liku ima dosta mana, uprkos kojih se i dalje družimo, a to je divno.
    Hvala ti na divnim rečima!

    ОдговориИзбриши
  5. Draga Todora,ne treba da budete tužni zbog tudje zlobe.
    Ja uvek priznam da sam zlobna.Tu mislim na manju zlobu,kao što si rekla kada pomislim nešto ne primereno.
    Pokušavam da radim na sebi,svaki dan i da se oslobodim zlobe pa makar i u malim količinama

    ОдговориИзбриши
  6. Draga Vera, potpuno si u pravu. Samo, bude mi žao kad vidim da ljudi prave što veće kuće, gomilaju novac, grade karijeru, a svoju dušu, sebe zaboravljaju...Ali, šta ćemo, ne možemo promeniti ceo svet, nekada je teško i samo sebe popraviti, a kamoli druige! Hvala na poseti!

    ОдговориИзбриши
  7. Sada mi je lakse....:))).....Bas sam bila u bedaku.....Vise ne...:))))

    ОдговориИзбриши