недеља, 29. новембар 2009.

SVIM KRITIČARIMA SVETA



Lepi moji, pametni, budni, leporeki i oštroperi, svi vi gladni porcije nove koju biste da sažvaćete, pa ispljunete, retko da progutate i blaženi svarite, svi vi

KRITIČARI OVOGA SVETA!

Vama se obraćam, zahvalan Bogu što vas ima, da vas nema, i kad vas nije bilo, neko vas je već izmislio, da i nama, i vama lakše bude.
Jer, šta bismo mi, bez vaših reči oštrih, poučnih, katkad i pohvalnih, ali obilnih, slobodnih do granice neverovatnog, do iza granice slobode umetničke, kao da time mislite da se to vaše, može u umetnost pretvoriti. Ne znam, probajte... Sumnjam.
Nije moje da sudim, ulogu sudija i dželata preuzeli ste vi, na meni je samo da pognem vrat na panj, ili da trajem, svemu, i vama uprkos.
Trajem. Možda donde dok me najjači među vama ne udari kobno jakim udarcem među rogove pesničke, umišljene, pa zauvek zaćutim. Dotad trajem, vičem, stihotvorim, priče, legende i bajalice tvorim uinat, možda.
Ili zato što je to jedino što znam.
Ili zato što je to jedino čemu se još s poštovanjem klanjam.
"Piši o delima", "Piši o drugim knjigama, nemoj samo svoje da stvaraš!" ushićen reče mi jedan prijatelj, učinivši mu se da i to dobro umem da radim.
I umem, ali se tom radu ne klanjam ni kad je moj.
Vasceli život biram teži put, a teže je neuporedivo misao, pesmu, knjigu tvoriti, nego besediti o njoj, suditi joj, prevrtati, često nepotrebno i pogrešno tumačiti...
A opet, šta bismo mi tvoritelji bez njih koji sude? Da li bi nam bio dovoljan osmeh i stisak ruke onih koji samo umeju da pročitaju, prožive, pronađu se, oplemene, shvate, pronađu smisao u napisanom, a da to ne umeju da kažu? Ne znam. Možda je dovoljno tek to. Možda sve te ocene, procene, leporeke himne i ode, često nezaslužene, od onih koji sebe nazivaju stručnim i nisu ništa drugo nego instrument za zadovoljavanje sujete, i pesničke, i kritičke. Ne znam.
Ne primetivši naivnost onoga što je rekao, setih se reči jednog od slavnih kritičara, čijem oštrom peru i sudu nije izmaklo nijedno pažnje vredno delo, kad su ga, nekim sasvim beznačajnim povodom, zamolili da napiše nešto što bi ličilo na stranicu njegovog dnevnika. Po sopstvenom priznanju, preznojavao se i prevrtao dugo u krevetu, počinjao, pa cepao, dok najzad nije napabirčio nešto čime kasnije nikad, kaže, nije bio zadovoljan.
Pitam se, da li je u potonjim ocenama tuđih tvorevina imao na umu tu svoju besanu mučnu noć ili ju je brzo zaboravio, kao da je nije ni bilo, i nastavio da seče, reže, sudi i kažnjava sve napisano, ne pitajući se koliko su bolne, besane i duge tek noći tih tvoraca bile...
Nije ni važno. I dalje, tvorci ostaju tvorci, a ocenjivači tek ocenjivači. I neka svako radi svoj posao, najbolje što ume.A o ponosu ili stidu pred sobom zbog učinjenog, svako neka se sa sobom nosi.
Ipak, živeli kritičari! Možda baš zbog njih, pisci postaju bolji. Najzad, i pisci su samo ljudi...

Todora Škoro

2 коментара:

  1. Nemoj da te kritičari obeshrabre.Najbolji kritičari su čitaoci.Nije retko da neko delo (da li je muzika,film,knjiga...)kritičari ocene visokom ocenom a od strane publike doživi fjasko.Kritičari su "šablonski" i daju ocene po merilima i standardima.Što kažu široke narodne mase su merodavne jer njih čine različite strukture....Nadam se da će kritika pozitivno oceniti tvoj rad, no bez obzira ti ćeš i bez njih imati svoje čitaoce.Na svu sreću ni loša kritika ne može da ubije pravu vrednost...

    ОдговориИзбриши
  2. Ne obeshrabruju me, Alex! Bar ne ovi do sada, naprotiv. Samo sam o njima ovde "naglas" razmišljala. A i njih, kao i svih drugih, ima raznih, pa se ja to "pripremam" , hrabrim se pre nego što upadnem u njihove čeljusti. Ali u pravu si. Publika je ta koja u najvećoj meri određuje život i sudbinu dela. Ne ni lik autora, ne ni moćna reklama, ne ni kritičari...Tebi još jednom hvala što veruješ u mene.

    ОдговориИзбриши