среда, 22. јул 2009.

Usamljenost: kazna ili blagodat?


Nikad čovek ne bude spreman na samoću. Čak ni onda kad misli da je samoća njegov izbor. Tek tada se iznenadi, videvši koliko zamki, nemani, iskušenja vreba iz tog, najvećeg među svetovima, u kome se obreo želeći da pobegne od svih i svega, da ostane nasamo sa sobom.
Teško je suočiti se sobom, najteže. A nužno. U neko životno doba, neko pre, neko kasnije, bude postavljen pred sebe samog, pa kako se snađe.
Mnogi usamljenost shvataju kao kaznu, skoro svi, pogotovo u početku. Muče se, pate, ili opiru, poriču, žmure pred činjenicom da su sami, ali ništa ne pomaže. Šta god da uradi, čovek naleće na sebe onog koga ne poznaje, koji mu se ne sviđa, koji mu se ruga, izaziva ga, ponižava. Zove na dvoboj. I ako ne odgovori na tu bačenu rukavicu, neće se Neosvešćenom posrećiti da se vrati u infantilnost nezrelosti, svakodnevice, neiskustva iz koga je izišao. Imperativ je da se sazri, hteli mi to ili ne.
Što se mirnije, i miroljubivije, suoči sa sobom, Osvešćenim, sa sobom Učiteljem, sa sobom i svojom Dušom, bolje po Infantilnog. Samo treba priznati sve svoje greške, nesavršenosti, zablude, pristati na sebe, preuzeti odgovornost odrastanja i put ka sebi Osvešćenom biće otvoren. Otvoren, ali ne i lagan. Ali do pravih vrednosti se nikad ne dolazi lako.
A tamo negde, na kraju tog puta, otkriće se Osvešćenom kako da bude srećan. Čini se nevažnim, a nije. Nije ako , iskren prema sebi, čovek prizna da je u godinama, decenijama njegovog dotadanjeg života, sreća izmerena tek u nekoliko trenutaka. Najčešće nismo iskreni kad o tome mislimo, ili o tome ne mislimo uopšte. Nego čekamo sreću, molimo se za nju dok patimo i mučimo se, a kad nam se ponudi da do nje naučimo da stignemo, ili taj poziv ne prepoznamo, ili se od njega uplašimo. A treba samo da pristanemo. Na sebe i svoj put. Na celog sebe.
Tamo, na tom putu prema sebi, prema sreći, prema smislu, možda bogu, čeka nas otkriće da je suština u ljubavi, da zbog nje postojimo u ovom životu-trenu.
Oni koji su dotle stigli znaju da su se tamo zaputili iz samoće. Zato samoću shvataju kao blagodat. Retki među nama - i kad nam se posreći da ih sretnemo - ne mogu da nam svedoče i pouče kako da i mi taj put pređemo. Malo oni mogu da nam pomognu, čini se. Ako je mala pomoć što nas obasja svetlost kojom zrače, Osvešćeni, blagodatni. A nije, znam. Imah sreću da sretnem takvoga. Još uvek me greje njegova svetlost, i ljubav, i hrabre me da i ja krenem tim putem, prema sebi.
Tek sam na početku te staze, ali od nje ne odustajem.
A da, možda nas na kraju tog puta čeka veliki PLAVI KRUG. I u njemu zvezda...

Todora Škoro