недеља, 29. новембар 2009.

SVIM KRITIČARIMA SVETA



Lepi moji, pametni, budni, leporeki i oštroperi, svi vi gladni porcije nove koju biste da sažvaćete, pa ispljunete, retko da progutate i blaženi svarite, svi vi

KRITIČARI OVOGA SVETA!

Vama se obraćam, zahvalan Bogu što vas ima, da vas nema, i kad vas nije bilo, neko vas je već izmislio, da i nama, i vama lakše bude.
Jer, šta bismo mi, bez vaših reči oštrih, poučnih, katkad i pohvalnih, ali obilnih, slobodnih do granice neverovatnog, do iza granice slobode umetničke, kao da time mislite da se to vaše, može u umetnost pretvoriti. Ne znam, probajte... Sumnjam.
Nije moje da sudim, ulogu sudija i dželata preuzeli ste vi, na meni je samo da pognem vrat na panj, ili da trajem, svemu, i vama uprkos.
Trajem. Možda donde dok me najjači među vama ne udari kobno jakim udarcem među rogove pesničke, umišljene, pa zauvek zaćutim. Dotad trajem, vičem, stihotvorim, priče, legende i bajalice tvorim uinat, možda.
Ili zato što je to jedino što znam.
Ili zato što je to jedino čemu se još s poštovanjem klanjam.
"Piši o delima", "Piši o drugim knjigama, nemoj samo svoje da stvaraš!" ushićen reče mi jedan prijatelj, učinivši mu se da i to dobro umem da radim.
I umem, ali se tom radu ne klanjam ni kad je moj.
Vasceli život biram teži put, a teže je neuporedivo misao, pesmu, knjigu tvoriti, nego besediti o njoj, suditi joj, prevrtati, često nepotrebno i pogrešno tumačiti...
A opet, šta bismo mi tvoritelji bez njih koji sude? Da li bi nam bio dovoljan osmeh i stisak ruke onih koji samo umeju da pročitaju, prožive, pronađu se, oplemene, shvate, pronađu smisao u napisanom, a da to ne umeju da kažu? Ne znam. Možda je dovoljno tek to. Možda sve te ocene, procene, leporeke himne i ode, često nezaslužene, od onih koji sebe nazivaju stručnim i nisu ništa drugo nego instrument za zadovoljavanje sujete, i pesničke, i kritičke. Ne znam.
Ne primetivši naivnost onoga što je rekao, setih se reči jednog od slavnih kritičara, čijem oštrom peru i sudu nije izmaklo nijedno pažnje vredno delo, kad su ga, nekim sasvim beznačajnim povodom, zamolili da napiše nešto što bi ličilo na stranicu njegovog dnevnika. Po sopstvenom priznanju, preznojavao se i prevrtao dugo u krevetu, počinjao, pa cepao, dok najzad nije napabirčio nešto čime kasnije nikad, kaže, nije bio zadovoljan.
Pitam se, da li je u potonjim ocenama tuđih tvorevina imao na umu tu svoju besanu mučnu noć ili ju je brzo zaboravio, kao da je nije ni bilo, i nastavio da seče, reže, sudi i kažnjava sve napisano, ne pitajući se koliko su bolne, besane i duge tek noći tih tvoraca bile...
Nije ni važno. I dalje, tvorci ostaju tvorci, a ocenjivači tek ocenjivači. I neka svako radi svoj posao, najbolje što ume.A o ponosu ili stidu pred sobom zbog učinjenog, svako neka se sa sobom nosi.
Ipak, živeli kritičari! Možda baš zbog njih, pisci postaju bolji. Najzad, i pisci su samo ljudi...

Todora Škoro

недеља, 15. новембар 2009.

O OBITAVANJU BEZGRANIČNOG U SRCU



"Vodi miran život, bez mnogo brige i živi sa svima u miru."

"Dok čovek nesmotreno živi, on se boji smrtnoga časa. Ako se još za života približi Bogu, onda se plaši njegovog Suda. Kod savršenih, ljubav njihova prema Bogu gasi i prvi i drugi strah."

"Strpljenje u tebi ne može da se učvrsti dok ne zadobiješ dubok osećaj da sve što ti se desi, po volji Božijoj ti se dešava."

"Čim se um ili srce za nešto strasno veže, vraćanje u sebe je onemogućeno. Jer svako strasno vezivanje za ljude i stvari čoveka odvoji od Boga."

"Ko zamišlja da je bestrasan neće se nikad od strasti očistiti. Ko sebi oobrazi da da poseduje blagodat, nikad je neće zadobiti."

"Nije čist onaj ko zlo ne poznaje, nego onaj ko se protiv njega neprestano bori."

"Pokajanje je ugovor s Bogom o preobražaju koji se ište."

" U čovekovom životu postoji jedan trenutak duhovnog probuđenja. Kad neko dođe u životnu opasnost ili blizinu smrti, on često iskusi ovo probuđenje. Tad se na munjevit način otvara jedna viša stvarnost, koja mu pokazuje sve u pravom, istinskom svetlu. To je trenutno dejstvo Božije blagodati koja budi dušu za stvarni život."

"Pomoć Božija je uvek blizu, ali se ona ukazuje onome ko je traži. Tek kad se do najveće mere potrudi i kad na kraju uvidi svoju nemoć. Sve dok se pokazuje i najmanje samoouzdanje, Bog se ne meša.

" Dok smo spokojni, dok sve ide po našoj volji, dok nas ništa ne pritiskuje ili zavodi, mi u samoobmani, možemo da mislimo kako mi sve sami obavljamo, bez pomoći Boga. Ali kad se duša uzburka, onda se brzo nađemo u bezizlazu, zapomažući : Spasi me Bože!"


IZVODI IZ "DOBROTOLJUBLJA"

Priredila: Todora Škoro

четвртак, 5. новембар 2009.

"DARUJMO REČ" I DALJE



Sajam knjiga je gotov, mnoge su se prodale, neke će se tek prodavati i za njih čuti, ali je na minulom sajmu uočljiva bila i akcija "Darujmo reč" koju već nekoliko godina sprovodi pesnikinja iz Kana Zorica Sentić.
Njena plemenita ideja da svako selo u Srbiji dobije biblioteku, oko koje se svesrdno angažuje moleći sve one koji imaju knjigu "viška" da je i poklone, na sajmu je imala mnogo odjeka, i mnogo darodavaca.
Za one koji su propustili da se odazovu ovoj plemenitoj akciji, nije kasno. Do Zoprice je lako stići, samo treba potražiti akciju "Darujmo reč".

Na slici: Todora Škoro i Zorica Sentić