недеља, 30. август 2009.

A GDE SU LJUDI?



Zovem telefonom veliku firmu.Uključuje se automat. Za-tu-i-tu opciju pritisnite taster dva. Pritiskam. Opet automat. I opet pritiskam. I tako nekoliko puta. Kad mi se najzad javi ljudski glas, ne mogu odmah da poverujem. "Šta sad da pritisnem?", pitam se. Kad po nervozi shvatih da s druge strane imam čoveka, obradovah se. Nakratko.
"Pošaljite nam mejl, pa ćemo vas obavestiti!".
I spusti mi slušalicu.
Pošaljem mejl. Odgovore mi, elektronskom poštom, da o svemu mogu da se obavestim na www...Prelazio sam sa sajta na sajt, dobijao informacije i koje nisam želeo. One koje jesam, brižljivo sam pohranjivao i na kraju dana sam mogao da budem zadovoljan, obavio sam posao! E-maill me o tome obavestio, You tube mi je ponudio najkvalitetniji i najsvežiji snimak, blog na tu temu je definitivno razrešio sve moje nedoumice, iako su srodni forumi bili protivrečni.Zato je Facebook učinio da se osećam kao da sam uradio veliki posao.
I mogao sam da budem srećan, rekoh, ali - nisam. Bio sam malko tužan.Sam, sa potrošenim celim jednim sunčanim danom, ukočenih mišića od sedenja. Bio je već i pao mrak, a ja to nisam primetio.
"Gde su u svemu tome ljudi, gde sam ovo ja?" pitao sam se, kad zazvoni neko na vratima.
Otvorih. Ne znam kakav sam prizor bio komšinici kojka je stajala ispred. Reče:
- Već dva dana vas nema da iziđete, komšija, brinula sam...- reče, a u rukama joj se pušio pun tanjir mirisnih krofni.
Nikad više sebi nisam dozvolio da mi se to ponovi. Čim sednem za kompjuter, navijem budilnik, onaj starinsaki, sa dva velika zvona na vrhu, kakvih više nema da se kupe. I čim zazvoni ustajem i zovem komšinicu na kafu. Jer, krofne ne umem da pravim

петак, 28. август 2009.

MARŠ IZ NAŠEG SOKAKA ...



"Marš iz našeg sokaka kad ne umeš da maštaš!" poručivao je, davno, Mika Antić svima onima trezvenima, racionalnima, kalkulantima, račundžijama u životu koji nisu umeli da razumeju sanjare, pesnike, zaljubljene, one koji vole.
Nikad se ova dva soja nisu mogla razumeti.
A uvek su, vekovima, jedni kraj drugih bitisali. I uvek su nekako ovi prvi osećali da ove potonje treba da "uče pameti", da ih osvešćuju, da ih spuštaju na zemlju...
Davno više nema Mike Antića da im ovako podvikne, ali je ostala ova rečenica njegova i, umesto njega, uzvikujem je ja svima onima koji preteraju, koji bi da me svuku sa sedmog neba, a ja baš neću odande da siđem!
Šta vas se tiču moja maštanja, ne bole vas, ne bole nikoga, nikoga ne povređuju, čak ni one koji su njihovi akteri, zašto onda vama smetaju?!
Znam zašto.
Kad mi kažu :"Ti si budala, maštaš o nemogućem", ja ustvari vidim jed u njihovim očima jer su moje oči sjajne, radosne, a srce ustreptalo, puno, i to samo zbog mašte. Moje srce uspe da milinom ispuni samo mašta, moje oči zasjaje i samo zbog snova o lepom, moja duša svetli iako zna da se nešto neće zbilja obistiniti, ali to nije važno, važno je maštati... A njihova ne može na javi da postigne sreću, ne može to ni moja, možda ničija ne može. Ali njihova nemoć je i u tome da maštaju. Oni to ne umeju, pa stoga, zlobni, ljubomorni bivaju na moju maštu, iako ja samo nju imam.
Oni ni nju nemaju. Samo zlobu da me "otrezne", da mi pokažu kako to nikad "neće biti stvarno". Znam to. Ali me nije briga. Meni je lepo u mom svetu mašte. Tamo imam sve i zbog toga sam srećan.A njima kažem:
"Marš iz našeg siokaka kad ne umeš da maštaš!"
I povlačim se u svoj sokak mašte, gde je sve lepo, bezbedno, toplo, kao u majčinom krilu...

среда, 19. август 2009.

DA LJUBAV POTEČE ( esej o Orderu)


Piše: Todora Škoro

Čukunbaba koja je umrla davno pre vašeg rođenja stoji pred vama, drhtava, uplašena poput devojčice, priznaje da svoje prvo mrtvorođeno dete nije želela, moli vas kroz suze da joj oprostite, zbog vas, da biste mogli dalje, da bi ona mogla dalje, da bi ljubav, uz praštanje, nesmetano potekla. I dok to činite, shvatate da vaša neobična bolest nekako ima veze s tim. Ne znate kako, ne zna možda niko u krugu, ali olakšanje i razrešenje se sluti, oseća u vazduhu...
Ili, neko drugi, umesto vas, drugog lika, pola, godina, ko vas ne poznaje, jeste vi, a vi ga sa strane posmatrate dok on vodi živi dijalog sa Testamentom kao sa čovekom, a osoba koja je Kuća, predmet tog testamenta, se preznojava, muči, ne želi da priđe onome ko je prisvaja i tek na kraju, uvođenjem Istine, na primer, u liku obične tihe devojke iz grupe, svi saznaju da se dogodila prevara i da ste zato oštećeni...I tužni. Ali, kad se sve suoči, prizna, nekako se sve i razreši, bude lakše, poteče ljubav i može se mirnije kroz život...
Verujem da gornje rečenice deluju somnambulno, suludo, besmisleno. A nisu. Samo, postoje stvari koje se otimaju opisu, verbalizaciji, nego su pre svega stvar emocionalnog proživljavanja. Takav je Order. Psihološka interaktivna metoda koju je, u drugoj polovini prošlog veka ustanovio i unapredio Bert Helinger, nemački psiholog, a koja, mnogo finije i dublje od nauke, gleda na stvar nasleđa. Ne samo geni, ne karakter, ne crte lica, i ne samo od oca i majke, eventualno od babe i dede, nego od čitavog, beskonačnog sveta svojih predaka nasleđujemo i sve njihove osećaje - ljubavi, krivice, strahove, strepnje, radosti, netrpeljivosti...I one, te osobine koje nisu naše, često nas u životu ili sputavaju ili toliko snažno određuju da nas zbunjuju, koče ili bacaju u neželjeno, a da nismo svesni šta se u stvari događa.
Helinger veruje da naša duša beleži kod svih naših predaka, i onih jako dalekih. Njemu, u njegovom učenju, skoro da je nevažno vreme, da li je to prošlo ili buduće, da li je neko živ, ili nije. Važno mu je, u odrednici svakoga čoveka taj porodični niz, beskrajan u prošlosti i u budućnosti, koji, naravno, nikad ne može da bude savršen. Uvek ima grešaka, prekida, prepreka, manjka ljubavi... Po Helingeru, da bi se mirnije moglo kroz život, neophodno je susresti se sa onim što često ni ne znemo da je postojalo, priznati da to postoji, oprostiti, staviti na svoje mesto, da bi i naše, pojedinačno mesto i put kojim hodimo, bili lagodniji.
Svako može da primeti da ono kako volimo (ili mrzimo) nekoga ko nam je krvno srodstvo, nikako nije isto kao kad je u pitanju prijatelj, kum, ili posao. Ali, to kako se odnosimo prema porodici - majci, ocu, ali i oni prema nama. čak i kako se naš čukundeda odnosio prema svom pradedi ili prvoj ženi, može snažno da deluje na naš život, a da mi o tome naravno, nemamo pojma.
I dalje možda može da deluje ovo objašnjavanje nemušto, možda suludo. Ali, rekoh, postoje stvari koje izmiču verbalnom tumačenju, ali koje se - osećaju. Takav je Order.
Praktično, vežbe koje je ustanovio Helinger izgledaju ovako: velika grupa ljudi (4o-50) sedi raspoređena u krugu. Poznaju se ili ne poznaju, svejedno. Svejedno i kojih su socijalnih, intelektualnih i drugih sposobnosti. Ali su tu, svi zajedno, da urede svoje "porodične krugove" jer ih nešto neopisivo tišti, boli, osećaju strah, mržnju, bes, a ne znaju mu uzrok. I tu, jedni među drugima će ga na čudan (kažem opet: neopisiv) način pronaći. U najkraćem, ispričaće vođi Ordera, poznavaocu ove Helingerove metode, svoj problem. A onda izabrati, od prisutnih, nekoga ko će da bude On, drugoga ko će da bude Njegova žena, trećega njihovo Preminulo dete, a četvrtoga koji će da bude Mesto u kome žive. I možda nekoga ko će da bude Zavist. I onda će sesti pored voditelja Ordera i - posmatrati.
A tu, na "sceni" počeće da se odigrava prava drama, sa suzama, psovkama, vikom, čak i bolovima u levom gležnju, za koje će onaj čiji se Order radi tek posle otkriti svima da ga zaista muči, a da to niko od prisutnih nije unapred znao. I onaj čiji se rad izvodi, neobjašnjivo će, u devojci koju je izabrao da "glumi" njega, ZAISTA doživljavati sebe,i nekako, opet neobjašnjivo, neće imati problem što mu u toj "predstavi" neki dokument, ili objekat, ili grad, priča kako se oseća i u čemu je problem...
Naći u čemu je problem, suočiti se s tim, priznati to, staviti ga tamo gde treba, često mu se pokloniti, ili oprostiti mu, šta god da je - predmet, osećanje, biće, nebitno je. I kad-god da je bilo: pre dvesta godina, ili proletos. Orderu je to svejedno. Order jedino zna da je ono što u velikoj meri određuje pojedinačnog čoveka i njegovu dušu, taj splet dva beskrajna niza, dva beskrajna sveta predaka, jedan sa očeve, drugi sa majčine strane. I sve ono što se tamo događalo.
Izmakao je, i posle ovoliko napora, čini mi se, Order opisu, verbalnom određenju. Ono čemu nikako ne izmiče je osećanje koje pokaže, koje tako čudno snažno pokaže, u grupi ljudi, nepoznatih i ne privatno bliskih, koji stoje u krugu i puštaju da sve poteče: vreme, prostor, emocije. Uskovitla se sve snažno i neobjašnjivo, a onda se, tek pomalo vođen rukom vodiča Ordera, a više moći Ordera samog, sve nekako dovede u red, kako i reč Order kaže.
A onda, na kraju svih radova, razilazi se grupa, svako sa sobom ponese uskomešana osećanja na svoj rad, tuđe u kojima je učestvovao zaboravi, oni ionako samo prođu kroz njega, a tek posle izvesnog vremena shvati da problem koji je imao više nije toliki kao u početku, da se jasnije sagledava, da je jednostavniji.
A u životu je ionako najteže postići najjednostavnije.
Kao meni, ovo ovde, da opišem Order. Možda ću, jednom, i to moći. Zasad, osećam ga snažno. Onoliko snažno kao i bol sestre moje prabake koju je familija odbacila jer je rodila vanbračno dete. Zašto njen bol osećam i zašto je važan? Ne znam, ali mi je nekako u mom životu lakše, otkad me do tog njenog bola poveo Order i zatražio da mu se poklonim i oprostim mu.
Od tada, nemam više problem sa fizičkim dodirom s drugim ljudima, a imala sam. I bilo mi je bolno do nepodnošljivosdti što je tako. Sada, puštam čak da mi se nepoznata devojčica u parku igra sa mojim prstima i mazi mi kosu. I još mi prija...

понедељак, 10. август 2009.

PODSEĆANJE NA NAJVAŽNIJE



Kad sve sujete i zamke ovoga sveta ponesu, ushite, zavedu na pogrešan put samoljublja, oholosti, gordosti, ili lažnog dobrotoljublja, kome smo,sićušni, skloni, vraćam se uvek tekstu nad svim tekstovima. Naizust ga znam, a moram često da mu se vraćam, jer ga, grešan, zaboravljam, pa mimo njega činim, a ne bih hteo.
O poslanici apostola Pavla Korinćanima govorim. O Zakonu svih zakona.O himni ljubavi.


HIMNA LJUBAVI

Ako jezike čovečije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči.
I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam - ništa sam.
I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.
Ljubav dugo trpi, blagotvorna je, ljubav ne zavidi, ljubav se ne gordi, ne nadima se, ne čini što ne pristoji, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje dok će proroštva nestati, jezici će zamuknuti, znanje će prestati.
Jer, djelimično znamo, i djelimično prorokujemo; a kada dođe savršeno, onda će prestati što je djelimično.
Kad bijah dijete, kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljah; a kada sam postao čovjek, odbacio sam što je djetinjsko.
Jer sad vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice;
Sad znam djelimično, a onda ću poznati kao što bih poznat.
A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje;
Ali od njih, najveća je LJUBAV.

петак, 7. август 2009.

ROB SNA SVOJEGA


Ne znam kako drugi ljudi sanjaju, a silno želim da znam. Boli li i njih buđenje ili im je spas? Vode li bitku njihova java i san za poziciju gospodara njihovih života kao moji? Pokleknu li, nekad, robovi sna svojega u toj borbi?
Nemoguće tražim. Nema tih reči koje viziju sna mogu oživeti, predstaviti drugome, onako kako je čovek sam oseća. Zaludna je borba potraga za sapatnicima u ropstvu snova. Tek prepoznavanje između njih je moguće, bezglasno, sa maglom u pogledu i telom koje istinski lebdi iznad zemlje, prkoseći gravitaciji, a opet nevidljivo za vasceli zemni svet.
Zalud, zalud je napor objasniti san. A opet, bar muku svoju koju mi pričinjava ako mogu da objasnim, srećan bih bio. I milinu, takođe, ako me, nedostojnog, njome podari.
Ne govorim o bojama u snu za koje još ne mogu da tvrdim da li ih ima. Ni o bespolnosti onih koje sanjamo i ne bude nam čudno. Ni o sebi sa tuđim likom u snu, kao da to nije ništa neobično. Jer u snovima je sve i logično, i normalno, i dozvoljeno...
Govorim o buđenju. O nemoći, o slabosti sanjara da se snu otrgnu jednom kad se probude, o nemoći da se protegnu, odmahnu rukom i zakorače u stvarnost nepokolebljivo.
Ne spadam u takve. Moja buđenja su duga, rastanci sa snom u zoru beskrajni, bolni i, mislim, nikad definitivni. Ostane jedan deo sna da me nosi javom čitav taj dan posle buđenja. Kao i čitav život uostalom. Nekad majušan, tek da ukrasi javu, da je učini podnošljivijom, taj deo sna nekad, međutim naraste i nadraste stvarnost, zarobi me, pomrači zbilju, pa vascelom svetu delujem kao čudak.
Ne borim se protiv svog sna. Ostajem njegov rob, on moj gospodar. Znam da bih poražen iz te bitke izišao, a ne želim ni da se borim. Blažen sam, nošen na krilima sna, pa makar od njega ne video stvarni život koji kraj mene promiče. Blažen, iako rob, jer iz tog ropstva se samo lepota rađa, i moje blaženstvo.
A opet, pitam se, kako drugi ljudi sanjaju, kako mu služe? Da li se toj nevidljivoj sili klanjaju kao ja, a ako ne, kakva im je zbilja i kako mogu da prežive u njoj. Bez obzira spavaju li ili ne.
Jer ne govorim ovde o spavačima. O sanjarima pričam.

Todora Škoro

среда, 5. август 2009.

Žal za izgubljenom dečijom vizijom sveta



"Bože, zašto čovek nikad ne može, kad odraste, da pronađe šare svoga detinjstva?". tužna i setna, pita se junakinja jedne moje priče.
I ne samo šare, nego i mirise, ukuse, slike...Iščili i u nepovrat ode ta dečija vizija sveta, divna, čista, čulno jaka toliko da nam čak samo i fragmentarno se pojavljujući u sećanju budi osećaje snažne, jasne, potresne...
Miris dedinih prstiju na duvan i njihovu požutelu boju mogu u nozdrvama i očima da oživim uvek podjednako snažno, kao da sam se juče, malena, igrajući se na njegovom krilu, zagledala u njegove čudne ruke. A prošlo je od tada bezmalo četiri decenije.I nikad mi potom nijedne ruke nisu tako snažno mirisale na duvan, kao dedine. A već retki, u jesen, mirisi pekmeza koji se krčka negde po obodu grada, na potpaljenom smederevcu u dvorištu, tek zaliče na miris onog bakinog iz detinjstva kojim smo se, umazani, častili dok nas ne zabole stomaci.
Da li su to sad mirisi slabiji, naša čula s godinama otupela ili je taj život u detinjstvu bio i jedini pravi, potpun, pa zato toliko upečatljiv, moćan, moćniji od svih potonjih senzacija koje imamo kao odrasli ljudi?
Ono što očarava, ali može i da obeshrabri, jeste činjenica da ta detinja vizija sveta nije samo čulno moćnija. U njoj, kriju se i svi kvaliteti kasnijeg čoveka. Ljubav, poverenje, strasti, bili su tada čisti, jasni, nepatvoreni, toliko bliski božanskima, mislim nikad bliskiji nego tad.
A onda se nešto dogodi.Odraste se i čarobni svet kao da u nepovrat nestane.
A nije tako. Tu je to dete, u nama, opominje nas, vodi, ispravlja kad grešimo, upozorava...U pojedinima od nas tužno, jer mu "veliki, razumni Ja" ne da da se razmahne. U nekima srećno, poletno, zadovoljno, jer mu se sačuvalo dostojno mesto u Odraslom.
Biram da budem srećan, a ne važan, veliki, uspešan čovek. Zato zazivam dete u sebi, a gde-god ga nađem, čuvam ga i mazim. Nije važno što će neki da me smatraju infantilnom, naivnom. Ono što znam je da će dete u meni umeti takvima da oprosti, čak i da ih voli, i njih i ceo svet. A to je suština. Voleti.
Dete u nama je to umelo i moglo.Umeće ponovo, ako ga u sebi probudimo.

Todora Škoro