недеља, 20. септембар 2009.

GDE NESTADE LJUBAV?



Ne želim da zvučim kao oni apsolutni nostalgičri kojima je sve prošlo bilo bolje od današnjega. A opet, i posle dugog oklevanja, moram da kažem: nekad je bilo mnogo više ljubavi. Ne govorim o muško-ženskoj, govorim o ljubavi uopšte - prema porodici, prijateljima. poslu, prirodi, sudbini... I ne samo o ljubavi koja se, ne znam kako i zašto zagubila, nego i o poštovanju, uvažavanju, strpljenju i vremenu za druge govorim.Svaga je toga danas manje i ja sam veoma tužna zbog toga.
Nožda, jer je "oštećena" porodica, taj nukleus ljubavi i razumevanja, koje (u pravom smislu) danas ima sve manje.
Ne, nije zato, demantujem sebe dok gledam odnose u onim malobrojnim "pravim" porodicama, sa majkom, ocem, decom, čak i bakom. I odvraćam pogled, zgrožena što se deca roditeljima obraćaju rečima koje ja ovde ne mogu da ponovim. I što roditeljima biva važnija karijera od krize kroz koju prolazi njihovo dete...
Sećam se, s tugom, detinjstva i dugih zimskih večeri kad bi, okupljeni oko bake, slušali njene priče,a znala ih je nebrojeno! Mama bi mesila krofne ili salenjake, a tata satima popravljao ram stare slike koji se razglavio...
Danas, bake ne žive više sa unucima. Mama najčešće, žureći s posla, tek ima vremena da kupi neke buhtle, vanilice ili grancle koje ni na šta ne mirišu. A tata ili spava umoran, ili je, zabrinut, nad laptopom, u svojoj sobi.Aparate nikad ne popravlja, kad se pokvare, kupi nove. I tišina, hladna vlada. Bez mirisa, bez zvuka. A ako do obraćanja i dođe, od prebacivanja, vrlo brzo se pretvori u žučnu svađu, treskanje vratima, suze...
Na telefon se više niko i ne javlja, ako on uopšte i zazvoni. Svako za sebe, šalje mejlove, ili poruke mobilnim telefonom, jer tako ima vremena da smisli - izgovor za neviđanje, uz izmišljenu priču o zauzetosti, uspesima na poslu ili u školi... Uz obaveznu rečenicu na kraju : "Moramo da se uskoro vidimo!". A znaju, i onaj ko to piše, i onaj što čita, kolika je to laž. Da će se videti tek ako se slučajno sretnu na ulici, a koliko donedavno bili su prijatelji, kumovi, rođaci, oni pravi, što se viđeju za slave, rođendane, Božić, Uskrs...
Sve ređe se ljudi viđaju sa drugima. Nema se para, ni vremena, najčešće je opravdanje.
Ja mislim da se nema dovoljno ljubavi i saosećanja, pa zato. Ne znam kad smo, i zašto, ovako utrnuli, okamenili se. A opet - jesmo li?! Dok čitam razne članke po internetu, iza svakog od njih vidim vapaj za ljubavlju, vapaj zbog samoće, zov da se pomogne. Milioni usamljenih i onih koji misle da ih je napustila ljubav, posakrivali su se u svoje pećine,ispred monitora i odande vapiju za ljubavlju.
A ne shvataju jedno: ljubav treba da se daje! Kukajući, u svojim samoćama, kako nas niko ne voli i ne razume ne shvatamo gde grešimo.
Kad budemo krenuli ljubavi u susret, kad ljubav budemo dali, netzraženu, neobavezujuću, počeće i nas da vole. Verovatno. Ali je to manje važno. Važno je da ćemo se mi osećati ispunjeno kad ljubav damo. A ako je još i dobijemo, biće divno.
Ništa nas, dakle, ne sprečava da volimo, razumemo, praštamo, saosećamo. Zašto onda ne činimo to? Ne znam.

уторак, 15. септембар 2009.

SVE NAS NOSI BOG



(PONOVLJENO)

Ovu priču želim danas, baš danas, da ponovim opet. Na jednom drugom blogu ispričana, meni nikad neće prestati da bude fascinantna.

Hodali su, kaže legenda Bog i čovek peščanom morskom obalom koja je simbolizovala čovekov životni put. Kraj njih, promicale su scene iz čovekovog života: radosne, tužne, setne, uznemirujuće... U jednom momentu čovek se okrete, pogleda iza sebe i prekorno reče:
- Bože, u svim mojim teškim trenucima u životu, u pesku vidim otiske samo jednih stopala. Zašto si me ostavljao, Gospode, onda kad mi je bilo najteže?!
Bog mu odgovori:
- Nisam te ostavljao. Ja sam te tad nosio.


Dok smo mladi, puni snage, entuzijazma i iluzije kako mnogo toga možemo sami - kako sve možemo sami - skloni smo i da poreknemo Boga. Ili bar da o njemu ne mislimo. Kako život teče, i postavlja sve teže zadatke koje ipak prevazilazimo, i ostajemo živi, i na nogama i posle mnogih oluja i udaraca, iskreni prema sebi počinjemo da priznajemo: ima Boga, njegova je snaga to koja nas izvodi iz nemogućih situacija, On nas nosi na rukama onda kad je najteže...
Kako-god ga zvali, Bog postoji. On je u svakom od nas. Ja svog Boga zovem Ljubav. Jer je u tom imenu sadržano sve: i snaga, i vera, i nada, i praštanje, i samilost, i svetlost.
Ne oslanjam se više na sebe. Samopouzdanje je još jedna u nizu iluzija mladosti. Moje samopouzdanje se pretvara u bogopouzdanje, ali se još taj proces nije okončao. Zato sam slaba, nemoćna, posrćem... Ali sigurna da kad padnem, On će me podići i preneti preko svih prepreka.
A to iz duše izgoni strah i daje joj mir.

субота, 5. септембар 2009.

GREŠKE I SAVRŠENOST




Dragi čitaoče!

Sticajem nekih životnih okolnosti u poslednje vreme suočavam se, intenzivnije nego inače, sa pojmom savršenosti. Ako kao premisu uzmemo to da o savršenosti više od drugih misle, i njoj više teže oni odgovorni, oni vredni, oni pažljivi prema drugima, i u svakom smislu perfekcionisti, reklo bi se da mogu da budem zadovoljna sobom, imajući sve pobrojane osobine.
Težnju za savršenošću, nepogrešivošću, uvek sam vezivala za onu čovekovu obavezu da se na svom kratkom putu što više približi Bogu, u bezgrešnosti u svakom smislu. Verujući da je Bog stvorio čoveka po svom obličju i dodelio mu zadatak da to opravda, da u sebi traga za tom božanskom crtom i, ako ima sreće, pronađe je na kraju. Makar i na kraju životnog puta.
Naravno, greške na tom putu su neminovne, padovi takođe. Ali, "nije greh ako se padne, greh je ako se posle pada ne ustane". Nije mi bio problem ni to da razumem, iako ne baš lako. Nekako nikako nisam volela svoje pogreške, one su mi bile znak da sam daleko od Boga, daleko od savršenosti, od bezgrešnosti, a to me je uznemiravalo. Ipak, ustajala sam kad padnem. Morala sam, život nije čekao, a smrt nije dolazila dok sam ja, ne želeći dalje, ležala posle nekog pada.
Ono što me niko nije naučio, ili ja, gluva za takvo učenje, jednostavno nisam htela da ga čujem, je da čovek jeste nesavršen, da mora da se s tim pomiri i da to prihvati, bez i najmanje griže savesti ili ličnog osećaja odgovornosti što je to tako. A tako je.

A ja ceo svoj vek potroših verujući u suprotno!
Gordost? Uobraženost? Naivnost? Nezrelost? Bežanje od odgovornosti? Strah?
Da, sve te, i još mnoge "strašne" mane otkrih o sebi kad se suočih sa nepobitnom istinom da je čovek nesavršen i da je to normalno. Meni nije bilo normalno, ja za takvu istinu jednostavno nisam htela da znam. Težih savršenstvu, misleći da time činim najbolje, sebi, drugima, Bogu, a ispade da niko od toga nije na dobitku,
Kako da priznam da je pogrešiv bolji od perfekcioniste, jer ovaj drugi je mnogobrižniji, on strepi i za budućnost, koleba se šta sada činiti, ima osećaj krivice za sve u prošlosti (jer, naravno, ništa što je uradio mu nije dovoljno savršeno!). Za to vreme, pogrešivi pređe duži, mnogo duži put. Mnogo puta padne, ali i mnogo više puta ustane, više sveta vidi, više doživi, više korisnog učini, sebi, drugima, Bogu, dok se "nepogrešivi" poput crva muči, koleba, jede vreme i šanse koje su mu date. I biva mnogo nesrećniji od "pogrešivog".
Sve ovo otkrilo mi se u jednom kratkom jednostavnom dijalogu sa osobom čije mišljenje izuzetno cenim. Evo tog razgovora.
- Kad ćeš objaviti tu knjigu? - pitala me je Osoba.
- Ne znam, ne još. Nije dovoljno zrela, ni dovoljno dobra - rekoh.
- Nikada neće biti dovoljno dobra, zato je objavi odmah. Inače je nećeš objaviti nikad.
- A ako posle, kad bude kasno,otkrijem neku nesavršenost koju sad ne vidim?
- I Bog je stvorio čoveka po svom obličju, pa je čovek daleko od savršenosti. I dete, kad se rodi, slabo je, nemoćno, nesavršeno, ali se rodilo. I kad malo ojača, kad ga roditelji ponečemu nauče, ono odlazi od njih, napušta ih, iako nesavršeno, Budi dobar Tvorac i pusti svoju knjigu, ne vezuj se za nju. Budi kao dobra majka koja je učinila za svoje dete najbolje što je umela, ali ga s blagoslovom pušta u svet, da i ono samo greši ili bude ispravno. Nemaš pravo da to činiš, nemaš pravo na toliku sebičnost, sve težeći savršenosti. Nesavršena, a prisutna u životu, bićeš korisnija. I srećnija...
Zgranuta, slušala sam ove reči i osećala kako se moj ceo svet obrušava u meni, kako nestaje kao zidanica na pesku, i videla kako mi se neumitno približava neman Nesavršenosti sa kojom treba da se suočim i po njoj, upravim celi svoj preostali život.
Cenjena osoba mi još preko ramena dobaci:
- Umni nemački psiholog je rekao: "Sve što sam u životu uradio, uradio sam pogrešno, i sve moram ispočetka". Zapamti to. I prihvati. Počni da živiš...
Još ne mogu to da prihvatim.
Ne da mi moja gordost, moj Ego, moja vezanost za dosadašnji sistem vrednosti, a sve to je upravo dokaz moje nesavršenosti, i nesavršenosti uopšte. Kao opravdanje što ne prihvatam "sebe grešnu" i "sebe pogrešivu" nalazim u tome da će moje pristajanje na pogrešivost značiti da ću i - više grešiti. Da ću grešiti mnogo. A to se nikako ne uklapa u profil perfekcioniste, kojeg iz sebe još nisam spremna da izbacim.
Moram još mnogo da učim. Osećam se kao dete koje tek treba da nauči da hoda, a iz samo njemu znanih razloga pada na kolena i puzi, odbijajući da se uspravi, prohoda, možda čak i potrči.
Lakše mu tako, valjda!

P.S. Kako Ti, dragi čitaoče, izlaziš na kraj sa svojom nesavršenošću?

уторак, 1. септембар 2009.

SMERNOST



Veliki isposnik, iscelitelj i čudotvorac, prepodobni Sisoje Veliki je, na pitanje kako najbolje pronaći put ka smislu, rekao: "Naučiti se smernosti". Zamoljen da objasni, kazao je:
"Smernost se postiže tako što se čovek izvežba da svakog drugog čoveka priznaje boljim od sebe".
Rano, prerano sam ovu rečenicu pročitala, u godinama mladim, ludim, nesvesnim, da bih je razumela. Naprotiv, sklona sam bila da je ismejem, opovrgnem svim nedotupavnim razlozima mladosti i neiskustva, ali sam je nekim čudom zapamtila. Nekako mi je uvek bila u glavi. Iako nisam u nju verovala, još manje po njoj postupala, bila mi je uvek u mislima. I onda kad laskanja ponesu, a znaš da su laskanja.I kad gordost ovlada tobom pa misliš da si velik.I kad materijalno pobedi pa stisneš dušu u najdalji ćošak sebe...
Uvek je bila tu,a u ovakvim situacijama baš snažno odjekivala u meni. Ljutilo me je to, žestilo, nagonilo da joj se posvetim, analiziram, probam da joj se približim - racionalno, s uvažavanjem, čak i emotivno. Nije pomagalo.
Sve dok me jednom, i odjednom, nije obujmila potpuno, ona, ta misao i osećaj koji sobom nosi, zbunivši me sasvim. Ne umem da kažem kad i kako se to dogodilo. Ni zašto. Bio je to samo tren, neopisiv, kojim obeležih početak svoje zrelosti.
Pa se opet izgubio taj osećaj, ali je bilo divno što sam ga imala, pa sam znala za čim u životu treba čeznuti i čemu se nadati.
Nije to bio čak ni osećaj, ili bar ne nekakav snažan osećaj kako je uobičajeno da se o njima misli. Skoro nemoguć da se opiše, daleko od svih snažnih oseećaja strasti, zaljubljenosti, ljubomore, slave, besa, to što sam osetila je pre bila nekakva preplavljenost, a ne osećanje. Tada, kad sam prvi put razumela istinu Sv.Sisoja Velikog o smernosti kao potrebi da sve druge ljude priznaješ boljim od sebe.
Ne znam kojom silom vođena, ono što sam u tom trenu spoznala je da je vrhunac u ljudskom biću ne duša, nego duh, a da je on, za razliku od duše, očišćen od svih osećaja, da zapravo i nije stvar osećaja. Da se protiv njih čak i bori, da su mu oni neprijatelji. Čak i kad su osećaji lepi, uzvišeni. I tad su neprijatelji duha, a duh njihov talac sve dok ih ima.
"Blago niščima duhom, njihovo je carstvo nebesko" sam takođe tek u tom prekratkom trenu razumela. Sve pobune Duše, pa čak i Racia, da su osećaji nužni, potrebni čoveku ustuknule su pred otkrovenjem da je očišćeni, prazan duh od svega: misli, osećaja, opažanja - slobodan i pun i da jedino on vodi miru, sreći i Bogu.
Znam da je nejasno. I veliki umovi su imali problem da definišu duhovnost. Sabrane, njihove misli o duhovnosti čitala sam u zborniku "Dobrotoljublje". Nisam razumela sve. Nisam razumela ništa. Osim istine da postoji Duh. I da je on najviši. Veći od talenta, intelekta, slave, duše. I da ga se vežbom može osloboditi.
Nisam preterano vežbala, nisam nikako vežbala, ali je u meni živo bilo saznanje da su, kroz istoriju postojali veliki ljudi-duhovnici, a da njihova veličina nije merena ni pameću, ni uobičajenim vrlinama za kakve mi znamo, nego jednostavno blagodaću da budu podareni očišćenim duhom.
Sami za sebe, ne bi spisi "Dobrotoljublja" učinili da spoznam ono što jesam, a što mi je teško da opišem. Ni racionalno verovanje u učenje Sv.Sisoja o smernosti. Tek te dve stvari, udružene, i trenutak kad istinski osetih sve druge ljude boljim od sebe, učiniše da razaznam, ili bar da naslutim zašto smo na ovaj svet poslati.
Naravno, bio je to samo tren, ali je bio divan. Sve ostalo je ostalo isto: sujeta, ushićenja, slavoljubivosti i sve drugo čime je čovek kažnjen da bude oličen nastavilo je da živi u meni. Samo, sad znam da je to kazna, da je ništavno, besmisleno, nepotrebno...Jer postoji nešto mnogo uzvišenije, veće, beskrajno. Neopisivo.Jedino vredno.Zove se duh.
Iščekujem ga, Molim se. Vežbam da ispraznim svoj duh. Vežbam da priznajem sve druge ljude boljim od sebe. Toliko mogu. I da se nadam da će se i na mene jednom izliti blagodat duhovnosti.
Ako se i ne desi to, bar znam da postoji, zbog onog jednog trena, doživljenog.
A ti, čitaoče, ako si ljut što si potrošio vreme na ovu čudnu priču, ne zameram.Možda ti jednom iskrsne iz sećanja kad i sam doživiš tren o kome ovde nevešto pripovedam.
Ništa na svetu nije slučajno i ne ostaje bez odjeka.
Ni to što čitaš ove redove.
Jednom, i ti ćeš možda pisati iste, nekom drugom. Možda i meni.Želim ti to.