недеља, 20. септембар 2009.

GDE NESTADE LJUBAV?



Ne želim da zvučim kao oni apsolutni nostalgičri kojima je sve prošlo bilo bolje od današnjega. A opet, i posle dugog oklevanja, moram da kažem: nekad je bilo mnogo više ljubavi. Ne govorim o muško-ženskoj, govorim o ljubavi uopšte - prema porodici, prijateljima. poslu, prirodi, sudbini... I ne samo o ljubavi koja se, ne znam kako i zašto zagubila, nego i o poštovanju, uvažavanju, strpljenju i vremenu za druge govorim.Svaga je toga danas manje i ja sam veoma tužna zbog toga.
Nožda, jer je "oštećena" porodica, taj nukleus ljubavi i razumevanja, koje (u pravom smislu) danas ima sve manje.
Ne, nije zato, demantujem sebe dok gledam odnose u onim malobrojnim "pravim" porodicama, sa majkom, ocem, decom, čak i bakom. I odvraćam pogled, zgrožena što se deca roditeljima obraćaju rečima koje ja ovde ne mogu da ponovim. I što roditeljima biva važnija karijera od krize kroz koju prolazi njihovo dete...
Sećam se, s tugom, detinjstva i dugih zimskih večeri kad bi, okupljeni oko bake, slušali njene priče,a znala ih je nebrojeno! Mama bi mesila krofne ili salenjake, a tata satima popravljao ram stare slike koji se razglavio...
Danas, bake ne žive više sa unucima. Mama najčešće, žureći s posla, tek ima vremena da kupi neke buhtle, vanilice ili grancle koje ni na šta ne mirišu. A tata ili spava umoran, ili je, zabrinut, nad laptopom, u svojoj sobi.Aparate nikad ne popravlja, kad se pokvare, kupi nove. I tišina, hladna vlada. Bez mirisa, bez zvuka. A ako do obraćanja i dođe, od prebacivanja, vrlo brzo se pretvori u žučnu svađu, treskanje vratima, suze...
Na telefon se više niko i ne javlja, ako on uopšte i zazvoni. Svako za sebe, šalje mejlove, ili poruke mobilnim telefonom, jer tako ima vremena da smisli - izgovor za neviđanje, uz izmišljenu priču o zauzetosti, uspesima na poslu ili u školi... Uz obaveznu rečenicu na kraju : "Moramo da se uskoro vidimo!". A znaju, i onaj ko to piše, i onaj što čita, kolika je to laž. Da će se videti tek ako se slučajno sretnu na ulici, a koliko donedavno bili su prijatelji, kumovi, rođaci, oni pravi, što se viđeju za slave, rođendane, Božić, Uskrs...
Sve ređe se ljudi viđaju sa drugima. Nema se para, ni vremena, najčešće je opravdanje.
Ja mislim da se nema dovoljno ljubavi i saosećanja, pa zato. Ne znam kad smo, i zašto, ovako utrnuli, okamenili se. A opet - jesmo li?! Dok čitam razne članke po internetu, iza svakog od njih vidim vapaj za ljubavlju, vapaj zbog samoće, zov da se pomogne. Milioni usamljenih i onih koji misle da ih je napustila ljubav, posakrivali su se u svoje pećine,ispred monitora i odande vapiju za ljubavlju.
A ne shvataju jedno: ljubav treba da se daje! Kukajući, u svojim samoćama, kako nas niko ne voli i ne razume ne shvatamo gde grešimo.
Kad budemo krenuli ljubavi u susret, kad ljubav budemo dali, netzraženu, neobavezujuću, počeće i nas da vole. Verovatno. Ali je to manje važno. Važno je da ćemo se mi osećati ispunjeno kad ljubav damo. A ako je još i dobijemo, biće divno.
Ništa nas, dakle, ne sprečava da volimo, razumemo, praštamo, saosećamo. Zašto onda ne činimo to? Ne znam.

2 коментара:

  1. Veoma nadahnuto, sa setom i tugom, napisano... Nazalost, otudjenost i usamljenost je u ovcom nasem vremenu tako cesta i bolna. I ljudi sami nepotrebno komplikuju svoje odnose sa drugima. Potrebno je malo dobre volje da ljudi prevazidju svoje strahove od davanja.

    ОдговориИзбриши
  2. Nadam se, ipak, da će da pobedi ljubav i sve ono lepo u nama.

    ОдговориИзбриши