петак, 28. август 2009.

MARŠ IZ NAŠEG SOKAKA ...



"Marš iz našeg sokaka kad ne umeš da maštaš!" poručivao je, davno, Mika Antić svima onima trezvenima, racionalnima, kalkulantima, račundžijama u životu koji nisu umeli da razumeju sanjare, pesnike, zaljubljene, one koji vole.
Nikad se ova dva soja nisu mogla razumeti.
A uvek su, vekovima, jedni kraj drugih bitisali. I uvek su nekako ovi prvi osećali da ove potonje treba da "uče pameti", da ih osvešćuju, da ih spuštaju na zemlju...
Davno više nema Mike Antića da im ovako podvikne, ali je ostala ova rečenica njegova i, umesto njega, uzvikujem je ja svima onima koji preteraju, koji bi da me svuku sa sedmog neba, a ja baš neću odande da siđem!
Šta vas se tiču moja maštanja, ne bole vas, ne bole nikoga, nikoga ne povređuju, čak ni one koji su njihovi akteri, zašto onda vama smetaju?!
Znam zašto.
Kad mi kažu :"Ti si budala, maštaš o nemogućem", ja ustvari vidim jed u njihovim očima jer su moje oči sjajne, radosne, a srce ustreptalo, puno, i to samo zbog mašte. Moje srce uspe da milinom ispuni samo mašta, moje oči zasjaje i samo zbog snova o lepom, moja duša svetli iako zna da se nešto neće zbilja obistiniti, ali to nije važno, važno je maštati... A njihova ne može na javi da postigne sreću, ne može to ni moja, možda ničija ne može. Ali njihova nemoć je i u tome da maštaju. Oni to ne umeju, pa stoga, zlobni, ljubomorni bivaju na moju maštu, iako ja samo nju imam.
Oni ni nju nemaju. Samo zlobu da me "otrezne", da mi pokažu kako to nikad "neće biti stvarno". Znam to. Ali me nije briga. Meni je lepo u mom svetu mašte. Tamo imam sve i zbog toga sam srećan.A njima kažem:
"Marš iz našeg siokaka kad ne umeš da maštaš!"
I povlačim se u svoj sokak mašte, gde je sve lepo, bezbedno, toplo, kao u majčinom krilu...

Нема коментара:

Постави коментар