среда, 5. август 2009.

Žal za izgubljenom dečijom vizijom sveta



"Bože, zašto čovek nikad ne može, kad odraste, da pronađe šare svoga detinjstva?". tužna i setna, pita se junakinja jedne moje priče.
I ne samo šare, nego i mirise, ukuse, slike...Iščili i u nepovrat ode ta dečija vizija sveta, divna, čista, čulno jaka toliko da nam čak samo i fragmentarno se pojavljujući u sećanju budi osećaje snažne, jasne, potresne...
Miris dedinih prstiju na duvan i njihovu požutelu boju mogu u nozdrvama i očima da oživim uvek podjednako snažno, kao da sam se juče, malena, igrajući se na njegovom krilu, zagledala u njegove čudne ruke. A prošlo je od tada bezmalo četiri decenije.I nikad mi potom nijedne ruke nisu tako snažno mirisale na duvan, kao dedine. A već retki, u jesen, mirisi pekmeza koji se krčka negde po obodu grada, na potpaljenom smederevcu u dvorištu, tek zaliče na miris onog bakinog iz detinjstva kojim smo se, umazani, častili dok nas ne zabole stomaci.
Da li su to sad mirisi slabiji, naša čula s godinama otupela ili je taj život u detinjstvu bio i jedini pravi, potpun, pa zato toliko upečatljiv, moćan, moćniji od svih potonjih senzacija koje imamo kao odrasli ljudi?
Ono što očarava, ali može i da obeshrabri, jeste činjenica da ta detinja vizija sveta nije samo čulno moćnija. U njoj, kriju se i svi kvaliteti kasnijeg čoveka. Ljubav, poverenje, strasti, bili su tada čisti, jasni, nepatvoreni, toliko bliski božanskima, mislim nikad bliskiji nego tad.
A onda se nešto dogodi.Odraste se i čarobni svet kao da u nepovrat nestane.
A nije tako. Tu je to dete, u nama, opominje nas, vodi, ispravlja kad grešimo, upozorava...U pojedinima od nas tužno, jer mu "veliki, razumni Ja" ne da da se razmahne. U nekima srećno, poletno, zadovoljno, jer mu se sačuvalo dostojno mesto u Odraslom.
Biram da budem srećan, a ne važan, veliki, uspešan čovek. Zato zazivam dete u sebi, a gde-god ga nađem, čuvam ga i mazim. Nije važno što će neki da me smatraju infantilnom, naivnom. Ono što znam je da će dete u meni umeti takvima da oprosti, čak i da ih voli, i njih i ceo svet. A to je suština. Voleti.
Dete u nama je to umelo i moglo.Umeće ponovo, ako ga u sebi probudimo.

Todora Škoro



3 коментара:

  1. "Nikada ne dozvoli da te zaprepasti svet odraslih.Čudi se svemu kao da si se rodila prvi put i voli najžešćom nežnošću, kao da živiš jedini put i nikada više".Deca nisu preležala bolesti čovečanstva, ona uvek razmišljaju unapred...

    ОдговориИзбриши
  2. Dobrodošla, draga Aleksandra!Hvala na lepim rečima i podršci. Nastavljamo druženje!
    Iskreni pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  3. Zahvalna sam Životu što je sačuvao devojčicu u meni. I u ovim godinama radujem se malim stvarima, umem da se igram... maštam, sanjam.

    Devojčica u meni je često tužna. Sanja svoje roditelje, svoje detinjstvo i gradi, kao u igri, svoju kućicu, slaže krpice, sudovčiće...

    Devojčica u meni voli bajke i sanja san kako svojim unucima priča bajke.

    Za ovaj san živim.

    ОдговориИзбриши