петак, 29. јануар 2010.

"GLASOVI U VETRU" ŠAPUĆU TIHO, ALI ČUJNO



JEDAN ZAMIŠLJEN POGLED NA OVOGODIŠNJI NIN-ov ROMAN GODINE GROZDANE OLUJIĆ

PIŠE: TODORA ŠKORO


Negde između istine Miloša Crnjanskog, da "... smrti nema, samo seoba ima" i jedne druge, da je "jedina prava i konačna smrt - zaborav", staje, čini se, ideja "Glasova u vetru", romana Grozdane Olujić, ovogodišnjeg laureata NIN-ove nagrade.
O tome da je u, dužoj od pola veka, tradiciji ove nagrade, ona tek treća žena-laureat, posle Svetlane Velmar-Janković i Dubravke Ugrešić ("osećam se kao pisac, a ne kao žena", reče i sama dobitnica Olujić) - ovde ni reči. Kao ni o licitiranju čaršije, one manje naklonjene književnim vrednostima, a više teorijama zavere - da li je izbor pravedan.
Koja reč ovde tek o njenim "Glasovima u vetru" koji šapuću tiho, ali čujno. Samo ih treba umeti čuti i razumeti.

Smestivši svog junaka, uglednog, a prokazanog psihijatra Danila Arackog na 17. sprat jevtinog njujorškog hotela, u samo jednoj noći, njegovoj, dugoj,i besanoj,i košmarnoj, Grozdana Olujić smešta ceo jedan rodoslov, neobičnih i najčešće tragičnih sudbina pripadnika porodice Arackih. Da li su oni mrtvi ili živi, za autora to nije važno, kao ni za samog Danila Arackog. Oni su tu, i dobro je dok su tu. U sećanju i snovima, u "glasovima u vetru" ako nisu više među živima, a negde daleko po svetu rasuti, a ipak prisutni, ako su još živi. Zaborav je tek jedina prava i konačna smrt i protiv nje se Danilo Aracki jedino i bori. Ruža Rašula, obolela od Alchajmerove bolesti, koja se ni sopstvenog imena ne seća, simbol je te smrti-zaborava kojeg se jedino od svega na svetu dr Danilo Aracki plaši. Taj strah od zaborava, uz težnju da mu se na svaki naćin odupre, i jeste najsnažnije osećanje u romanu. Iz tog razloga i izabrana uloga hronike, Karanovskog letopisa koji, umesto pripovedača, ili kao vodič pripovedaču u romanu, ne dozvoljava da se važno preda zaboravu. Ono što je zapisano, ne može se zaboraviti, pa time ni umreti.
Da li je reč o precima ili potomcima, o tome da li su oni živi ili ne, kako su umrli, ako su umrli, manje je važno. Jedino je važno da nisu zaboravljeni. Doktor Danilo Aracki je, stoga, nespokojan, sve dok ne pronađe svoga brata Petra, zagubljenog među živima, a nedokazano mrtvog. Danilu Arackom važno je da zna da li je Petar živ ili mrtav, jer među živima ga nema, gde-god da ga je tražio, a u snoviđenjima, među mrtzvim Arackim koji ga pohode njega takođe nema. Time mu preti zaborav, zna to dr Aracki, i očajan je zbog toga. Traga za Petrom, susrećući se sa onima koji samo odmahuju glavom ne znajući ništa o njemu. Tek kad mu "glas iz vetra" šapne da će "naći Petra ali u drugom obliku", Danilo se načas umiruje, da bi konačan spokoj našao tek u riđem dečaku, pronađenom u rezervatu Indijanaca koji bi mogao da bude Petrov sin.
Onako kako se celog veka plašio zaborava ("Ruža Rašula je to!") Danilo Aracki na kraju ove neobične povesti biva i sam zatočenik zaborava. Podletevši pod točkove automobila na jednoj njujorškoj ulici, Danilo Aracki gubi pamćenje, i gubi mu se trag, i tako biva predat sudbini koja će ga odvesti u konačnu smrt koja se zove zaborav, osim ukoliko ne bude živeo u sećanju nekih drugih Arackih, pa ga oni potraže, bilo među živima, bilo kao "glas u vetru" kojim će zboriti tiho, ali čujno, možda svom sinu Damjanu, ili sinovcu, Petrovom sinu, ili kome drugom od živih Arackih. Tek tako, loza će opstati, ako sećanje potraje, a da li je duša pojedinačnog Arackog, ili bilo kog čoveka, na ovom ili onom svetu - potpuno je svejedno. To je ionako samo 21 gram, kako su izmerili i naučnici.
"Dvadeset i jedan gram!
A u tom dvadeset i jednom gramu sve što postoji. Što je postojalo, što će postojati! I Bog! I đavo! I čovek!"
Mali Oblak, sinovac Danila Arackog koji kao da za neka buduća pokoljernja, i buduće štivo, preuzima ulogu svoga strica da traga i pamti, veruje da će se "Danilo vratiti". On kaže:
"Iznenada, kao što je otišao, Danilo će se i vratiti!- ponavlja Mali Oblak. - Život je velika tajna. Ćovek nije stvorio "tkanje života, on je u tom tkanju samo jedna jedina nit..."

Kao jedini lek od smrti, zvane zaborav, u "Glasovima u vetru" to je hronika "Karanovski letopis" i pamćenje Danila Arackog. U našoj stvarnosti to je roman Grozdane Olujić "Glasovi u vetru" i mi sami, ukoliko se budemo - sećali.

2 коментара:

  1. Овим текстом си учинила да у плавом кругу зацакли се и звезда!

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala, Aleksandre, na divnom komentaru. Naziv ovog bloga i jeste zbog Crnjanskog ("Beskrajan plavi krug, u njemu zvezda...") kao što je i veliki deo moga života vezan za njega. Bojim se da sam ovim tekstom roman Grozdane Olujić možda previše tumačila stavom Crnjanskog, više nego što je to i sama autorka htela, a to ne bi valjalo...

    ОдговориИзбриши