уторак, 22. децембар 2009.

ZAHVALNOST ZA NEUČINJENO



Ako se uopšte zahvaljujemo (što je jedan lep, starinski manir koji je u izumiranju) skloni smo da se zahvaljujemo za ono što su nam - učinili. Prijateljima što su nam se našli u nevolji, neprijateljima što nisu bili okrutni kakvi znaju da budu, majci što nas je rodila, državi, vladi, ministrima... sebi. Svima.
Retko, ili nikad, ne osećamo potrebu da se zahvalimo nekome za ono što nije učinio. Ne, tada smo najčešće ljuti, uvereni da nas je time, što nije učinio traženo, taj povredio, unizio, usporio ili nam kako drukčije naudio. Onda prekidamo to "prijateljstvo", ili rodbinske veze, durimo se, hladimo, smišljamo osvetu ili, u najboljem slučaju, na taj odnos, gde smo ostali "iznevereni" stavimo tačku.
Ne želim da zvučim arhimilosrdno, pa da tvrdim da "volim svoje neprijatelje", a osim toga, oni o kojima ovde govorim i nisu neprijatelji, češće su to prijatelji, dobri prijatelji, bolji nego što i sami misle da jesu, uprkos činjenici što su se na naše moljenje da učine nešto za nas - oglušili.
Razmišljala sam dugo koliko za svoje uspehe imam da zahvalim onima koji su mi pomogli, koji su za mene činili sve što su mogli, a koliko za isto to imam da zahvalim onima koji - nisu uradili ništa. Koji su mogli, ili nisu mogli, koji su hteli, ili nisu hteli, ali koji mi - nisu pomogli. I zaključila sam da neuporedivo veći udeo u mojim uspesima imaju - ovi drugi! Paradoksalno? Samo na prvi pogled.
Ako pođemo od činjenice da u nekom teškom periodu života morate da se kome obratite za pomoć, zamislite samo sav onaj očaj "prostiranja pred noge" svojih slabosti onome koga molite, sav očaj sažaljenja sa kojim ćete se nužno sresti. Ili osude, pridikovanja. A o osećaju dugovanja kad vam taj neko pomogne, da i ne govorimo. Ako bolujete od viška savesti, umrećete sa osećanjem dugovanja i ništa, ali baš ništa što zauzvrat uradite, neće vam se činiti kao dovoljno vraćanje duga... Strašno!
Međutim, ako doživite da vaše molbe ostanu neuslišene, da ih se "iskulira", izignoriše, ne odgovori na njih, onda od celog ovog haosa imate samo onaj prvi mučni deo - dok ne zamolite za pomoć, ali ste zato spaseni onog potonjeg - beskonačnog zahvaljivanja i vraćanja duga. Ono što je još značajnije, u situaciji kad vam ne pomognu, bivate osuđeni ponovo sami na sebe, situaciju ponovo sagledavate, konsolidujete svoje snage, napregnete se, pogledate u nebo i - čudo se dogodi! Uspete, naravno! I bez ičije pomoći! Treba li da govorim o količini ponosa na sebe kad se to dogodi. I o malčice zlurade nadmenosti kad vas sretnu oni koje ste tako ponizno molili, a oni vas eskivirali...
Sve ove sitne (ili krupne) slabosti uočavam kod sebe. Ne znam ni da li su slabosti, da li je oslanjanje na sebe slabost, da li je ponos zbog učinjenog sopstvenim snagama slabost, kao i mala nadmenost zbog toga. Ne znam. Ono što znam, a što sam ovih dana osvestila jeste činjenica da sam istinski i mnogo više zahvalna onima koji za mene nešto nisu učinili, nego onima koji to jesu.
Istinski sam im zhvalna, učinili su da svi moji uspesi i neuspesi ostanu više moji, da ostanu samo moji, da ja ostanem više svoja. Da budem jača.
A ne spadam u one koji izbegavaju svedoke svojih slabosti jednom kad one prođu. Ne. Samo, nekako teško izlazim na kraj sa njihovom nadutošću i važnošću kad su krizni momenti mog života u pitanju.
Nešto pomišljam da intenzivnije počnem da se družim sa ovima koji me "iznevere", izignorišu, ne pomognu mi. Jer, više čine za moje dobro od onih drugih. Samo, mislili bi da sam luda, mada me nije briga šta ko misli (osim pojedinaca koje sama biram).
Toliko sam oduševljena njihovim postojanjem da razmišljam da im i jednu svoju knjigu posvetim. Bar jednu su zaslužili. Šta jednu, sve su ih zaslužili, da nije bilo njih, ne bi bilo ni mojih knjiga!
Zahvalna sam im od srca, makar ovo zvučalo oholo i uobraženo. Rekoh, svesna sam tih svojih mana. I mnogih drugih, a ima ih onoliko!

Todora Škoro

5 коментара:

  1. Srbi imaju jednu nebesku poslovicu - use i u svoje kljuse!Davno je sa ovih prostora iščezla ona božja zapovest - ljubi bližnjeg svog, i sve što ona za sobom nosi.Ušlo je neko zlo u ovdašnji svet, ljudi su sve manje ljudi, više se raduju tuđoj nesreći, a muka im je od sreće.Ovde bi ti pomogli samo sebi jamu da iskopaš, da što brže propadneš.I da mogu ne bi ti pomogli, jer čime bi se onda duševno hranili?!Nigde ne vidoh da narod toliko "slavi" Boga ko ovde i da se toliko ogrešuje o njegov amanet.
    Za utehu - ja kada sam god tražila vezu propala sam, kad sam gurala svojim putem, dobauljala sam tamo gde sam naumila.Da ti pomognu mogu samo otac i majka inače od drugih slaba vajda, uz svo dužno poštovanje prema ljudskom rodu....

    ОдговориИзбриши
  2. Alex, apsolutno si u pravu, ali zato i kažem - dobro je što je tako jer bar zna čovek na čemu je. Ali ostaje gorak ukus u ustima, i zbog nesolidarnosti, a još više zbog zavisti kad nešto postigneš. I vrhunac apsurda koji sam takođe doživela: zavist na nesreću koja te zadesi! Valjda zbog načina na koji je izneseš, što te ne alomi, ko bi ga znao, ali eto i to je srpski izum!

    ОдговориИзбриши
  3. Mislim da su zavist, zloba, nesolidarnost, nadmenost...i da ne nabrajam, neke opšte karakterne ljudske crte i osobine. Nisu samo "specijalnost" jednog naroda, nacije... Ništa se bolje ne bi "provela" ni da si Nemica među Nemcima ili ko god...Samo što drugi rade to perfidnije. Ne branim ovim nikoga, samo tako mislim. I svuda važi: " U se i u svoje kljuse"

    ОдговориИзбриши
  4. Čovek je grešan i retki su ljudi koji uspevaju da ibegnu patnju i pobede sedam ljudskih grehova među kojima su i zavist, zloba, nadmenost... koje "emo_serpica" navodi.

    Ne treba tražiti pomoć. Za sve što radimo od srca, pomoć dobijamo iz svog srca. Ono može sve da primi i sve da podnese.

    Kada pomažemo, to treba da radimo anonimno, bez očekivanja povratnog davanja - revanširanja. Dobročinstvo čovek ne može da podnese jer ga to stavlja u položaj potčinjenog. Prema dobročinitelju oseća mržnju i potrebu da mu uzvrati ne bi li se "izjednačio".

    Iz sujete (i onog koji pomaže i onog koji prima pomoć) nastaju najgora ljudska dela; sujeta stvara nesreću i izvor je svog zla.
    S razlogom je ova narodna: "U se i u svoje kljuse".

    ОдговориИзбриши
  5. Drage moje, ni ja ne volim uopštavanja ma kog tipa, pa ni ona da su "Srbi ovakvi ili onakvi". Ali ipak, kod Srba se još bez pardona ulazi komšiji bez kucanja i najave, zaviruje u lonac, u novčanik, a onda to daje prostor zlobi, zavisti, pakosti.
    Nisam sa tom idejom pisala ovaj post, jednostavno, događa se da se ljudi jednostavno ogluše o vašu potrebu da vam pomognu, previde je, ne misleći ni zlo ni ružno time. Pre sam na takve mislila koji ne primećuju druge, nego na one koji sve vide, znaju, procene da mogu ali iz neke pakosti - ne pomognu! Naravno, ne mislim da su ovi prvi manje grešni od drugih, samo, čini mi se, ima ih više. Ali, na kraju rezime je samo jedan: u se i u svoje kljuse! Pozdrav za Emo_serpicu i Anima_art.

    ОдговориИзбриши