петак, 7. август 2009.

ROB SNA SVOJEGA


Ne znam kako drugi ljudi sanjaju, a silno želim da znam. Boli li i njih buđenje ili im je spas? Vode li bitku njihova java i san za poziciju gospodara njihovih života kao moji? Pokleknu li, nekad, robovi sna svojega u toj borbi?
Nemoguće tražim. Nema tih reči koje viziju sna mogu oživeti, predstaviti drugome, onako kako je čovek sam oseća. Zaludna je borba potraga za sapatnicima u ropstvu snova. Tek prepoznavanje između njih je moguće, bezglasno, sa maglom u pogledu i telom koje istinski lebdi iznad zemlje, prkoseći gravitaciji, a opet nevidljivo za vasceli zemni svet.
Zalud, zalud je napor objasniti san. A opet, bar muku svoju koju mi pričinjava ako mogu da objasnim, srećan bih bio. I milinu, takođe, ako me, nedostojnog, njome podari.
Ne govorim o bojama u snu za koje još ne mogu da tvrdim da li ih ima. Ni o bespolnosti onih koje sanjamo i ne bude nam čudno. Ni o sebi sa tuđim likom u snu, kao da to nije ništa neobično. Jer u snovima je sve i logično, i normalno, i dozvoljeno...
Govorim o buđenju. O nemoći, o slabosti sanjara da se snu otrgnu jednom kad se probude, o nemoći da se protegnu, odmahnu rukom i zakorače u stvarnost nepokolebljivo.
Ne spadam u takve. Moja buđenja su duga, rastanci sa snom u zoru beskrajni, bolni i, mislim, nikad definitivni. Ostane jedan deo sna da me nosi javom čitav taj dan posle buđenja. Kao i čitav život uostalom. Nekad majušan, tek da ukrasi javu, da je učini podnošljivijom, taj deo sna nekad, međutim naraste i nadraste stvarnost, zarobi me, pomrači zbilju, pa vascelom svetu delujem kao čudak.
Ne borim se protiv svog sna. Ostajem njegov rob, on moj gospodar. Znam da bih poražen iz te bitke izišao, a ne želim ni da se borim. Blažen sam, nošen na krilima sna, pa makar od njega ne video stvarni život koji kraj mene promiče. Blažen, iako rob, jer iz tog ropstva se samo lepota rađa, i moje blaženstvo.
A opet, pitam se, kako drugi ljudi sanjaju, kako mu služe? Da li se toj nevidljivoj sili klanjaju kao ja, a ako ne, kakva im je zbilja i kako mogu da prežive u njoj. Bez obzira spavaju li ili ne.
Jer ne govorim ovde o spavačima. O sanjarima pričam.

Todora Škoro

7 коментара:

  1. Lep tekst. Da li si ti autor? (Zbunjuje muški rod naratora...)Kako sebe smatram sanjarem, a u realnosti sam "nespavač" tekst mi veoma godi.
    Ako sam dobro razumela, možemo odgovarati na zapitanost autora.

    ОдговориИзбриши
  2. Da, ja sam autor. Često pišem u muškom rodu, da zbunim, ili da poreknem groznu podelu na "muško" i "žensko" pismo koja je, pogotovo kod nas, baš "in".

    ОдговориИзбриши
  3. I ja često pišem u muškom rodu, ali ne da zbunim već da se "igram"... I volim komentare tada. Posebno tada.

    ОдговориИзбриши
  4. Veoma je zanimljivo kada animus progovori u ženskoj podsvesti.

    Volim Tvoje priče i tražim pravu reč pohvale.
    Divne su!

    Srdačan pozdrav,

    Nadica

    ОдговориИзбриши
  5. Hvala, draga Nadice.Od Vas mi to posebno znači. Jer Vi ste prvi na koju sam "naišla" u ovoj internet-džungli, Vaše priče su me osvojile i evo nas gde jesmo!

    ОдговориИзбриши
  6. Treba sanjati otvorenih očiju i umeti napraviti korak unazad, da bi se java sagledala u celini celosti...
    Da se ne ponavljam, jer matematičari kažu da je to znak ograničenosti, ipak moram reći - sjajan tekst

    ОдговориИзбриши
  7. Hvala,draga! Samo, još u mojim tekstovima nedostaje onog finog, a humornog cinizma koji Vas odlikuje. A koji se na kraju pretvara u optimizam. Možda ga nikad u mom stilu i neće biti, jer nismo svi isti.

    ОдговориИзбриши