уторак, 1. септембар 2009.

SMERNOST



Veliki isposnik, iscelitelj i čudotvorac, prepodobni Sisoje Veliki je, na pitanje kako najbolje pronaći put ka smislu, rekao: "Naučiti se smernosti". Zamoljen da objasni, kazao je:
"Smernost se postiže tako što se čovek izvežba da svakog drugog čoveka priznaje boljim od sebe".
Rano, prerano sam ovu rečenicu pročitala, u godinama mladim, ludim, nesvesnim, da bih je razumela. Naprotiv, sklona sam bila da je ismejem, opovrgnem svim nedotupavnim razlozima mladosti i neiskustva, ali sam je nekim čudom zapamtila. Nekako mi je uvek bila u glavi. Iako nisam u nju verovala, još manje po njoj postupala, bila mi je uvek u mislima. I onda kad laskanja ponesu, a znaš da su laskanja.I kad gordost ovlada tobom pa misliš da si velik.I kad materijalno pobedi pa stisneš dušu u najdalji ćošak sebe...
Uvek je bila tu,a u ovakvim situacijama baš snažno odjekivala u meni. Ljutilo me je to, žestilo, nagonilo da joj se posvetim, analiziram, probam da joj se približim - racionalno, s uvažavanjem, čak i emotivno. Nije pomagalo.
Sve dok me jednom, i odjednom, nije obujmila potpuno, ona, ta misao i osećaj koji sobom nosi, zbunivši me sasvim. Ne umem da kažem kad i kako se to dogodilo. Ni zašto. Bio je to samo tren, neopisiv, kojim obeležih početak svoje zrelosti.
Pa se opet izgubio taj osećaj, ali je bilo divno što sam ga imala, pa sam znala za čim u životu treba čeznuti i čemu se nadati.
Nije to bio čak ni osećaj, ili bar ne nekakav snažan osećaj kako je uobičajeno da se o njima misli. Skoro nemoguć da se opiše, daleko od svih snažnih oseećaja strasti, zaljubljenosti, ljubomore, slave, besa, to što sam osetila je pre bila nekakva preplavljenost, a ne osećanje. Tada, kad sam prvi put razumela istinu Sv.Sisoja Velikog o smernosti kao potrebi da sve druge ljude priznaješ boljim od sebe.
Ne znam kojom silom vođena, ono što sam u tom trenu spoznala je da je vrhunac u ljudskom biću ne duša, nego duh, a da je on, za razliku od duše, očišćen od svih osećaja, da zapravo i nije stvar osećaja. Da se protiv njih čak i bori, da su mu oni neprijatelji. Čak i kad su osećaji lepi, uzvišeni. I tad su neprijatelji duha, a duh njihov talac sve dok ih ima.
"Blago niščima duhom, njihovo je carstvo nebesko" sam takođe tek u tom prekratkom trenu razumela. Sve pobune Duše, pa čak i Racia, da su osećaji nužni, potrebni čoveku ustuknule su pred otkrovenjem da je očišćeni, prazan duh od svega: misli, osećaja, opažanja - slobodan i pun i da jedino on vodi miru, sreći i Bogu.
Znam da je nejasno. I veliki umovi su imali problem da definišu duhovnost. Sabrane, njihove misli o duhovnosti čitala sam u zborniku "Dobrotoljublje". Nisam razumela sve. Nisam razumela ništa. Osim istine da postoji Duh. I da je on najviši. Veći od talenta, intelekta, slave, duše. I da ga se vežbom može osloboditi.
Nisam preterano vežbala, nisam nikako vežbala, ali je u meni živo bilo saznanje da su, kroz istoriju postojali veliki ljudi-duhovnici, a da njihova veličina nije merena ni pameću, ni uobičajenim vrlinama za kakve mi znamo, nego jednostavno blagodaću da budu podareni očišćenim duhom.
Sami za sebe, ne bi spisi "Dobrotoljublja" učinili da spoznam ono što jesam, a što mi je teško da opišem. Ni racionalno verovanje u učenje Sv.Sisoja o smernosti. Tek te dve stvari, udružene, i trenutak kad istinski osetih sve druge ljude boljim od sebe, učiniše da razaznam, ili bar da naslutim zašto smo na ovaj svet poslati.
Naravno, bio je to samo tren, ali je bio divan. Sve ostalo je ostalo isto: sujeta, ushićenja, slavoljubivosti i sve drugo čime je čovek kažnjen da bude oličen nastavilo je da živi u meni. Samo, sad znam da je to kazna, da je ništavno, besmisleno, nepotrebno...Jer postoji nešto mnogo uzvišenije, veće, beskrajno. Neopisivo.Jedino vredno.Zove se duh.
Iščekujem ga, Molim se. Vežbam da ispraznim svoj duh. Vežbam da priznajem sve druge ljude boljim od sebe. Toliko mogu. I da se nadam da će se i na mene jednom izliti blagodat duhovnosti.
Ako se i ne desi to, bar znam da postoji, zbog onog jednog trena, doživljenog.
A ti, čitaoče, ako si ljut što si potrošio vreme na ovu čudnu priču, ne zameram.Možda ti jednom iskrsne iz sećanja kad i sam doživiš tren o kome ovde nevešto pripovedam.
Ništa na svetu nije slučajno i ne ostaje bez odjeka.
Ni to što čitaš ove redove.
Jednom, i ti ćeš možda pisati iste, nekom drugom. Možda i meni.Želim ti to.

3 коментара:

  1. Dali to znaci da svaki covek ma koliko je los ili zao ja u njemu treba da spoznam i njegove dobre strane...
    ja mislim da je smernost prastanje drugome po meni je to tj to je sustina pravoslavlja prastanje

    ОдговориИзбриши
  2. ne, to je citat iz Jevanđelja: Ljubite Boga svim umom, snagom, srcem svojim i druga zapovest: Ljubite druge kao samog sebe. To ne znači da treba imati ljubavi ka sebi, naprotiv, videti sebe potpuno nemoćnog, od blata sazdanog, nulu, jer i to blato i dušu nam je Bog dao i nije ništa naše sem ovih prljavih misli i dela.
    Tom pomišlju ćeš ljubiti ljude kao dela Božija jer oni za svoje nemoći i nisu krivi, već je kriv neprijatelj Božiji kome su popustili.
    Treće i vrhunsko je da vidiš samog sebe ništavnijim od svih ostalih jer ti je dato da spoznaš toliku čistotu, a nama nije.

    ОдговориИзбриши